Foto: 123rf, Screenshot: YouTube
OD RATA u Hrvatskoj i BiH prošlo je više od 20 godina, ali ožiljci se i dalje osjete. Jedna žena, koja je na početku rata imala tek 17 godina, ovih se dana za portal Detektor.ba prisjetila užasa kojeg je preživjela. Nju su, naime, danima silovali, a da bi se spasila otišla je s jednim srpskim vojnikom u njegovu kuću i tamo mu rodila dva sina - Nemanju i Petra.
Početak rata u BiH dočekala je u selu na istoku BiH. Živjela je s roditeljima, tri sestre i bratom. Sve se promijenilo s dolaskom vojnika koji su imali drugačiji naglasak. Njen san o studiju hortikulture zamijenio je scenarij koji je preživjelo oko 20.000 žena i djevojčica u BiH.
“Prije toga silovali su me u istoj prostoriji gdje su bile moje rodice. Njih nikad nismo pronašli. I oca su moga ubili prije toga. Kažu da su ga zatukli maljem i zapalili. Bio je jak… Četrdeset godina je imao. Gledala sam kako tuku muškarce iz sela, bodu ih nožem… Ubijaju…”, prisjeća se ona.
Pobjegla od drugih silovatelja
Bila je zatvorena u školi i izvođena na silovanje. Prema njenim riječima, onda je došao on s nekom vojskom. Na pitanje ko je on, ne želi da mu kaže ime, samo “otac moje djece”.
Susjed srpske nacionalnosti pokušavao je da je izvede iz škole u kojoj je zatočena. No, njemu su prijetili i on joj nije mogao garantirati sigurnost i zbog toga joj govori da ode s tim vojnikom.
“Rekao je da spašavam živu glavu, i šta ću…”, kaže ona.
Vojnik joj je rekao da će je spasiti od ostalih, odvesti kući i oženiti.
Ne sjeća se kako je došla do vojnikove kuće jer je, kaže, imala osjećaj da se sve dešava nekome drugome. Pojašnjava da nisu puno pričali, osim što ju je pitao koliko ima godina i onda joj rekao da je on stariji 15 godina.
Kad su stigli kući, koja se nalazi na granici između BiH i Srbije, priča dalje, zatekli su njegovu majku, sestru i brata. “Svi su bili ljuti na njega, ali i na mene. Niko sa mnom nije govorio. Danima nisam jela. Samo sam plakala. To je bio pakao. Onda mi je promijenio ime. Donio neku osobnu kartu. Zvala sam se Mira”, prisjeća se ona.
On je otišao natrag u rat, a ona je radila u kući. Uskoro mu je rodila dva sina. Nije vidjela ni matičara, ni vjenčani list. On joj je samo rekao da su vjenčani.
“Nisam bila sretna. Mislila sam o tome kako je nas naša majka rodila. Vjerovala sam tada da je živa. Pitala sam se kako će prihvatiti moje dijete. Moji su bili pobožni, išli su u džamiju, postili…”, kaže ona.
U kući u kojoj je živjela, tvrdi, nije je nitko tukao, ali nije smjela nigdje ići osim kod doktora.
“Nisam nikad razmišljala da sam ja njemu žena, samo sam mislila kada će se sve to smiriti i da ja pobjegnem svojima. On me nekad znao braniti kada bi me njegova majka psovala”, prisjeća se.
Prema njenim riječima, ni susjedi je nisu prihvatili. Često su joj, kako kaže, bacali kamenice u prozore i nazivali je pogrdnim imenima.
Godinama čekala pa odlučila pobjeći
Dvije godine poslije rođenja prvog djeteta, priča dalje, rodila je i drugo. Dali su mu ime Nemanja.
“A onda je došla ta 1996. godina. Svi su tražili svoje. Mene je našla sestra i poslala mi pismo. Saznala sam da mame više nema, za brata se nije znalo. Cijeli mi se svijet srušio, samo sam razmišljala kako da se ubijem”, objašnjava prisjećajući se.
Sa sestrom je dogovarala da se vide, ali joj muž nije dao da povede djecu. Dao joj je deset maraka za put.
“Sestra mi je tad rekla, kad odlučim da odem od njega, da se ne brinem i da će mi plaćati stan. Ona je bila teško bolesna. Pogledam joj djecu, sirotinja uboga. Gdje da dođem, i oni jedva kraj s krajem sastavljaju”, nastavlja svoju priču.
Vratila se ponovno kod djece i vojnika. “Bez prestanka sam sanjala mamu, brata…”, kaže.
Nakon dvije godine je saznala da joj je sestra još više bolesna. Uz pomoć jednog čovjeka bježi kod sestre i, zajedno s djecom, počinje živjeti na prostoru BiH.
“Povela sam djecu. Moji dječaci su uvijek bili sa mnom. Nisam imala nikoga svog i oni su mi bili sve”, kaže.
Naravno, sljedećih se godina nastavila boriti i odgajati sinove. Čistila je stanove i prodavala polovnu robu na tržnici.
Za Petra i Nemanju njihova majka ima samo jednu želju. Želi da im izgradi kuću. “Ovako me strah i umrijeti jer će oni na ulicu. Ako dignem kredit, onda nećemo imati za hranu. Za čuvanje jedne starije žene dobijem 200 maraka. Naknadu koju primam kao civilna žrtva rata nekako ne volim. Kao da su haram, ne obradujem im se. Samo ih za režije proslijedim”, objašnjava ona.
Od vojnika koji ju je odveo svojoj kući neće ništa da traži, niti da ga tuži. Samo kaže: “Kako god, on je njihov otac”, riječi žene prenosi Detektor.ba.