Nikita Sergejevič Hruščov, jedna od najkontroverznijih figura hladnog rata, bio je sovjetski vođa koji je naslijedio Staljinovo nasljeđe i pokušao ga razbiti. Rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji, uspeo se do vrha komunističke hijerarhije, gdje je vladao Sovjetskim Savezom od 1953. do 1964. godine.
Njegovo vladanje obilježeno je hrabrim reformama, ali i dubokim krizama koje su gotovo dovele svijet na rub nuklearnog rata. Hruščov je bio čovjek suprotnosti: grub seljački sin koji je plesao s američkim predsjednicima, tvrdokorni staljinist koji je osuđivao Staljina i vizionar čije su ambiciozne ideje često nailazile na granice vlastite izvedivosti. Njegov život priča je o ambiciji, hrabrosti i tragičnom padu.
Nikita Hruščov rođen je 15. travnja 1894. godine u malom selu Kalinovka, u Kurskoj guberniji Ruskog Carstva, blizu današnje ukrajinske granice. Sin siromašnog seljaka Sergeja Hruščova, odrastao je u uvjetima ekstremne oskudice, gdje je već kao dijete radio kao pastir.
Obitelj se preselila u industrijski Donbas, gdje je Nikita, nakon samo četiri godine formalnog školovanja, postao šegrt metalostrugara 1908. godine. Godine u rudnicima i tvornicama oblikovale su njegov karakter – tvrd, praktičan i duboko uvjeren u potrebu za socijalnom pravdom.
Prvi svjetski rat donio je štrajkove i nemire, a Hruščov se pridružio boljševicima 1918. godine, usred građanskog rata. Kao politički komesar Crvene armije, sudjelovao je u borbama protiv Bijelih snaga, brzo se uzdižući zahvaljujući pokroviteljstvu Lazara Kaganoviča.
Oženio se Jefrosinijom Pisarevom 1914. godine, s kojom je imao dvoje djece, Juliju i Leonida. Ona je umrla od tifusa 1920. godine. Ove rane godine, pune borbe i gubitaka, postavile su temelje za njegovu odanost komunizmu, ali i za pragmatičan pristup moći.
Hruščovljev put do vrha započeo je u tridesetim godinama, u vrijeme Velikog terora. Pod Kaganovičevim pokroviteljstvom, postao je tajnik Komunističke partije u Moskvi 1935. godine, gdje je odobravao brojna uhićenja i egzekucije tijekom Staljinovih čistki.
Godine 1938. Staljin ga je imenovao prvim tajnikom Komunističke partije Ukrajine. Ondje se suočio s represijom, kolektivizacijom i kasnije njemačkom invazijom tijekom Drugog svjetskog rata.
Kao politički komesar, Hruščov je igrao ključnu ulogu u obrani Staljingrada 1942.-1943. godine, gdje je njegova odvažnost ostavila snažan dojam na vojnike. Rat ga je pogodio osobno: njegov sin Leonid poginuo je 1943. godine, iako okolnosti smrti i danas izazivaju rasprave. Nakon rata nadgledao je obnovu Ukrajine i borbu protiv lokalnog otpora, a 1949. vraćen je u Moskvu kao Staljinov bliski suradnik.
Smrt Josifa Staljina 5. ožujka 1953. otvorila je vakuum moći. Hruščov, tada zamjenik premijera Georgija Malenkova, brzo se nametnuo, eliminiravši rivale poput Lavrentija Berije. U rujnu 1953. postao je prvi tajnik Centralnog komiteta KPSS-a i započeo svoju dominaciju nad Sovjetskim Savezom.
Hruščovljevo vladanje, koje traje do 1964. godine, proslavilo se kao "Hruščovljevo odleđivanje" - razdoblje relativne liberalizacije nakon Staljinove represije. Ključni trenutak bio je njegov "tajni govor" 25. veljače 1956. na 20. kongresu Partije, gdje je osudio Staljinov kult ličnosti i masovne čistke. Procurivši u javnost, govor je potresao globalni komunizam, potaknuo Poljski listopad i Mađarsku revoluciju iste godine, koju su sovjetske trupe krvavo ugušile.
Domaće reforme bile su ambiciozne, ali često proturječne. Pokrenuo je kampanju neosvojenih zemalja 1954.-1960., naseljavajući milijune na neplodna područja Kazahstana i Sibira radi povećanja proizvodnje hrane. Promovirao je masovnu sadnju kukuruza, inspiriran američkim metodama.
Milijunima je omogućio krov nad glavom izgradnjom jeftinih stanova - "hruščovki". Ipak, poljoprivreda je ostala kronično slab sektor. Godine 1962. radnici u Novočerkasku pobunili su se nakon što su povećane cijene hrane, a istodobno smanjene plaće; prosvjed je ugušen vojskom, a desetci ljudi ubijeni.
Hruščov je vodio SSSR kroz najnapetije godine hladnog rata. Promicao je "mirno suživot" sa Zapadom, ali i izazivao krize. Posjet SAD-u 1959., gdje je obišao farmu kukuruza u Iowi i sreo se s Eisenhowerom, bio je simbol neočekivane otvorenosti. No ubrzo su uslijedili sukobi: incident s oborenim američkim špijunskim avionom U-2 1960. uništio je pariški samit, a Berlinski zid podignut je 1961. kako bi se zaustavio bijeg stanovnika DDR-a.
Vrhunac napetosti bila je Kubanska raketna kriza u listopadu 1962. Hruščov je postavio nuklearne rakete na Kubu, izazvavši konfrontaciju s SAD-om. Svijet je bio na korak od nuklearnog rata.
Na kraju je povukao rakete u zamjenu za javno američko obećanje da neće napasti Kubu, dok je tajno postignut dogovor da SAD ukloni svoje rakete iz Turske. Ova kriza, iako opasna, otvorila je put kasnijim sporazumima poput djelomične zabrane nuklearnih testova 1963. godine.
Hruščov je također prekinuo bliske odnose s Kinom, povlačeći sovjetske stručnjake 1960., te podržavao antikolonijalne pokrete u Africi i Aziji, šireći utjecaj SSSR-a.
Do ranih šezdesetih Hruščovljeve reforme nailazile su na sve veći otpor: loši usjevi, birokratske kočnice i rastuće kritike unutar Partije oslabili su njegovu poziciju. Dok je bio na odmoru u Pitsundi, 14. listopada 1964., rivali predvođeni Leonidom Brežnjevom organizirali su puč. Hruščov je "dobrovoljno" podnio ostavku zbog "starosti i zdravlja", a Brežnjev ga je naslijedio kao prvi tajnik.
Umirovljen, dobio je stan i daču, ali je živio pod nadzorom KGB-a. Pisao je memoare, snimajući ih na magnetofonske trake; kasnije su procurili na Zapad, iako su objavljene verzije bile uređene i djelomično sporne. Umro je 11. rujna 1971. od srčanih problema. Pokopan je na groblju Novodevičje u Moskvi, bez državnih počasti, ali uz prisutnost obitelji i manji broj uglednika.
Nikita Hruščov ostavio je mješovito nasljeđe. Oslobodio je SSSR od najgore Staljinove represije, ali njegove reforme nisu donijele trajnu stabilnost ni prosperitet.
Njegovo "odleđivanje" otvorilo je prostor za kulturni procvat i kritičko mišljenje, ali je izazvalo i nestabilnost u Istočnoj Europi. Pamti se kao lider koji je riskirao sve - ponekad uspješno, ponekad katastrofalno. U eri nuklearnog straha pokazao je da lideri nisu bogovi, već ljudi koji plešu na rubu ponora.