VRHOVNI SUD naložio je novo suđenje Goranu Radanoviću, koji je za jedno ubojstvo i četiri pokušaja ubojstva početkom prošle godine osuđen nepravomoćno u Splitu na četiri i pol godine zatvora.
Radanović, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik 141. brigade, koncem listopada 1995. godine branio je pred kolegama vojnicima obitelj i stan na Splitu 3 bombom i pištoljem te tako spriječio deložaciju. Zvao je u pomoć i Vojnu i civilnu policiju, ali od njih nije bilo nikakve koristi.
Krvoproliće na hodniku
Vrata stana je odvalio Davor Zovko, a u hodnik je ušao Željko Rinčić, koji je Radanovića pokušavao nagovoriti na zamjenu stana. Nudio je svojih nelegalnih 30 kvadrata u zamjenu za legalnih Radanovićevih 95?! Očekivano, okrivljeni na to nije htio pristati. Nakon što su odvaljena vrata, dočekao ih je vatrom iz pištolja. Triput je opalio, jedno zrno je pogodilo Rinčića u prsa. Potom se dokotrljala bomba koja je Zovku raznijela glavu i prsa. Damiru Papiću eksplozija je otkinula desnu podlakticu.
Prije no što je bacio bombu, Radanović je pogođen hicima, koje je iz Crvene zastave ispalio Ivica Miletić. Bomba je i njega ranila. Miletić je nepravomoćno osuđen na godinu i pol dana za pokušaj ubojstva, no Vrhovni sud smanjio mu je kaznu na godinu dana. Kažu da je Županijski sud trebao više cijeniti olakotne okolnosti.
Sud dobro utvrdio činjenice, ali izveo krivi zaključak
Što se Radanovića tiče, suci Vrhovnog suda zaključili su da je sutkinja Maria Majić pravilno utvrdila činjenice, no izvela krivi zaključak osudivši ga za prekoračenje nužne obrane. Pogrešno je zaključila da je bombom otklanjao predstojeći napad, koji je zapravo već započeo. Da je tome tako svjedoči i detalj da je Rinčić već ušao u stan. Izašao je tek nakon što je Radanović na hodnik bacio bombu.
Sutkinja Majić je, pak, u obrazloženju presude navela da je Radanović mogao pucati u zrak i da nije trebao baciti bombu. Nije baš uvjerila Vrhovni sud. U situaciji kada je Radanović pogođen u ruku u kojoj je držao pištolj, ne znaju što je još trebao napraviti da zaustavi opsadu stana. Pogotovo zbog toga što je, čuvši Rinčića pred stanom kako mu prijeti sa 16-oricom naoružanih i repetiranje, povikao da ga puste na miru i da je naoružan. Vještak psihijatar je ustanovio da je bio u afektu maksimalnog straha i ugroženosti.
Što mu je preostalo, nego da mu uzme oružje...
Vrhovni sud uvjeren je stoga da je Radanović postupao u okvirima nužne obrane, kako je to u žalbi istaknuo njegov branitelj Jadran Franceschi, pa su naložili da Županijski sud ponovno izvede dokaze i temeljito ih analizira.
Franceschi je u svojoj žalbi, među ostalim, istaknuo kako država sredinom 90-ih nije štitila prava svojih građana na način na koji to danas radi. Radanović je prijetnje prijavio policiji, no organi reda nisu predstavljali nikakvu zapreku da Rinčić i dalje nastavi sa zastrašivanjem. Što je preostalo okrivljenom, nego da brani svoju djecu, obitelj, dom i život, zapitao se Franceschi, i očito pogodio smisao.
Nelegalne deložacije vlasti u Splitu pasivno promatrale
Radanovićev stan bio je, inače, na meti kao i mnogi iz bivšeg Vojnostambenog fonda u Splitu. Negdje su ti samozvani uniformirani ovršitelji, kao u ovom slučaju, naišli na otpor, češće, nije bilo nikoga da ih dočeka. Vlasti su to sve motrile sa posvemašnjom pasivnošću.
Smirivanju tenzija svakako nije pomoglo ni to što je otac okrivljenog bio vojno lice. Unatoč tome što se dragovoljno prijavio u HV, Radanoviću su brojali krvna zrnca i prozivali ga da je Crnogorac. Hrvatsku je branio svojim životom, ali svejedno im nije valjao...