Njemački analitičar za Index: Hrvatska vodi nakaradnu politiku prema BiH, zato je usamljena u Bruxellesu

Bodo Weber u intervjuu za Index objašnjava hoće li u BiH doći do novog rata, zašto službena politika Hrvatske prema BiH iritira Bruxelles i Berlin te zašto sumnjičavo gleda na ideju trećeg entiteta s hrvatskom većinom.

 

 

Pa, jedino smo se mi u Vijeću za politiku demokratizacije (DPC) ozbiljno bavili tim pitanjem zadnjih deset godina. Objavili smo dvije sveobuhvatne sigurnosne studije o BiH. Jer je Europska unija na početku strukturalne političke krize, koja je počela preuzimanjem zapadnog vodstva na Balkanu od strane EU-a negdje 2005., prvo dugo inzistirala na tome da nema političku krizu u BiH. A kad su morali priznati da je ipak ima, tvrdili su da ona ne može prerasti u sigurnosnu krizu jer rata više ne može biti, s obzirom na to da su ukinute etničke vojske poslije rata. Mi smo pokazali da klasičnog rata ne može biti, ali da između mira i rata stoji širok spektar svakakvih vrsta izbijanja nasilnih konflikata, prije svega u vidu eskalacije nekih lokalnih nasilnih incidenata u širu krizu. U stanju stalnog podgrijavanja međuetničkih tenzija od svih političkih elita na jednoj, te situaciji socio-ekonomskog uništenja i dubokog socijalnog raslojavanja BiH društva, takav se scenarij, ponajviše kao splet nekakvih pogrešnih političkih procjena glavnih domaćih aktera, nažalost, nikad ne može isključiti.

Pretjerana identifikacija Zagreba s politikom HDZ-a BiH i Dragana Čovića

Hrvatsku politiku prema BiH gledate iznimno kritično. Što smatrate da službeni Zagreb radi pogrešno i kako bi se trebao postaviti ako želi imati konstruktivnu ulogu?

 

Mi u DPC-u kao transatlantska nevladina analitička kuća vidimo svoju ulogu u analizi, odnosno kritici politike EU-a i SAD-a prema regiji i njezinih učinaka na razvoj demokracije i vladavine prava. Mi se ne miješamo u domaću politiku zemalja regije, ali je analiziramo kao osnovu za kritiku politike Zapada. Prvi smo se bavili politikom susjeda prema krizi u Bosni i Hercegovini, uključujući i Hrvatsku – objavili smo prvu analizu još 2012. godine, a zadnju o politici RH 2015. Ali sad kritika po prirodi stvari mora ispasti oštrija jer ste "naši“, dio ste EU-a. Hrvatska se svojom politikom prema BiH već više od godinu dana pretvarala u prijetnju jedinstvenoj politici Europske unije, što je, ako se ne varam, prvi put izašlo u javnost ovom našom najnovijom analizom. Zamjeram službenom Zagrebu pretjeranu identifikaciju s politikom vodeće hrvatske stranke u BiH i njezinim liderom, odnosno s HDZ-om BiH i Draganom Čovićem, na temelju izjednačavanja njihove politike s interesima bh. Hrvata – što je duboko pogrešno. Jer Daytonski sustav u BiH je takav, da se prepušten domaćim elitama bez prethodne ozbiljne reforme disfunkcionalnog ustavnog poretka, pretvorio u ustavno-politički sustav vladavine etničkih stranaka, ne u ulozi istinskog jamca kolektivnih etničkih prava i zaštitnih mehanizama, nego na osnovu sijanja međuetničkog straha koji služi trajnoj stabilizaciji moći u jednom sustavu patronaže. A to je sustav nefunkcionalnosti, koji je jedino funkcionalan za vladajuće elite, ali ne i za narode i građane. Proizvodi trajnu blokadu reformi, socio-ekonomsku destrukciju te oštro socijalno raslojavanje. Ono što ne proizvodi jest dobar balans između kolektivnih i individualnih prava koji je potreban u BiH, nego radi na stanju u kojem nema vladavine prave, ni individualnih i kolektivnih prava – jer su vladajuće elite u zadnjih deset godina uništile i ono malo demokracije i vladavine prava koje je međunarodna zajednica pokušala osigurati nakon rata. U tom kontekstu, svi zahtjevi za ustavne reforme dominantne hrvatske politike u BiH, za navodnu ravnopravnost hrvatskog naroda, nisu ništa drugo do kamuflaža pravih političkih namjera – oni nisu u nekakvom konceptu "ravnopravnost naroda“, nego ideja o "konstitutivnim strankama", odnosno žele uspostaviti vječnu vladavinu HDZ-a BiH nad Hrvatima u BiH, i to ne iz cijele Federacije, kamoli cijele BiH, nego prije svega iz zapadne Hercegovine. Od toga korist većina građana BiH hrvatske nacionalnosti nema, ni oni iz zapadne Hercegovine, a još manje oni izvan Hercegovine. A budući da službena Hrvatska nije u stanju napraviti razliku između službene politike BiH i RH i hrvatskog naroda, te je integrirati u svoju politiku prema BiH, njezina politika ima suprotan učinak od onoga kako se ta politika predstavlja – ona odmaže bh. Hrvatima da realiziraju svoja ekonomska, socijalna i nacionalna prava te znatno pridonosi tome da oni ostaju u stanju "zarobljenog naroda", kao i ostala dva naroda, odnosno kao svi bosanskohercegovački građani. Ta je kontraproduktivnost Hrvatske politike prema BiH u zadnjih nekoliko godina, nažalost, eskalirala jer su se HDZ BiH i Čović, u savezu s Miloradom Dodikom, pretvorili u najvažniji politički faktor političke, ustavne i socio-ekonomske destrukcije, odnosno preuzeli su vodstvo od Dodika i RS-a. To je koliko odgovornost samog Čovića i HDZ-a BiH, toliko i odgovornost Europske unije, odnosno njezine neuspjele trenutačne inicijative za BiH – o čemu govori i što prvi put detaljno dokumentira naša najnovija studija.    

 

 

U Bruxellesu je prošle godine došlo do ozbiljnog sudara oko politike Unije prema BiH između Hrvatske na jednoj strani i gotovo svih drugih država članica na drugoj strani, odnosno oko pitanja ustavnog sustava – i to na najnižoj točki uopće bavljenje EU-a tim pitanjem, konstatacijom Europske komisije da ustavnopravni poredak u BiH ne jamči jedan od osnovnih principa acquisa, pravne stečevine EU-a, a to je jednakost građana. Dakle, službeni Zagreb doveo je u pitanje osnove svog članstva u EU-u – prihvaćanje acquisa. Taj sudar savršeno oslikava dogmatsko-etnizirana percepcija političke realnosti u BiH, u kojoj svako spominjanje "jednakosti građana" biva percipirano kao zagovaranje građanskog modela države, a zagovaranje "jednakosti (ravnopravnih) naroda“ kao zagovaranje prava Hrvata u BiH – a jedna i druga percepcija je u datom političkom kontekstu suštinski pogrešna. To druge države članice i Komisija prepoznaju, ali ne prepoznaje sam Zagreb, koji zato misli da je osnova sukoba to što druga strana (druge strane) pogrešno razumiju Hrvatsku. Rezultat toga je da Bruxelles i Berlin i druge prijestolnice doživljavaju službeni Zagreb kao ono što i jest – remetilački faktor, te kao, kako sam to jednom naslovio, trojanski konj politike proširenja prema Zapadnom Balkanu. Nažalost to je tako jer svojom politikom prema BiH unutar EU-a, službena Hrvatska podriva poziciju svih oni političkih aktera i analitičara koji su se godinama zalagali za članstvo Hrvatske u EU-u.

"Zagreb je unutar EU-a potpuno izoliran"

 

 

Kao prvo, taj prioritet zadnjih deset godina više je bio deklarativan nego stvaran. Treba samo napomenuti kao ilustraciju da do stupanja na dužnost sadašnje ministrice vanjskih poslova Republike Hrvatske, u Ministarstvu vanjskih poslova nije više ni postojao prijašnji odjel za odnose sa susjednim zemljama Zapadnog Balkana.
 

Kao drugo, čini mi se da se službeni Zagreb, zbog iskustva potpune izoliranosti unutar Europske unije, svojom nekonstruktivnom politikom prema pitanju Bosne i Hercegovine, u očaju obratio vanjskim snagama – Ankari i Moskvi. Mislim da bi se hrvatska vladajuća elita morala upitati zašto je Hrvatska ušla u Europsku uniju, odnosno je li sve u redu s njihovom politikom i gledištima prema BiH ako su sada krenuli takvim nakaradnim putovima. Vrijedi spomenuti da u konzervativnim krugovima u Bruxellesu ima ozbiljnih predstavnika koji su uvjereni da bi, u slučaju da Europska pučka stranka (EPP) odluči izbaciti Viktora Orbana, uz Fidesz, jedina sestrinska stranka koja bi iz protesta mogla napustiti EPP s Orbanom – mogla biti HDZ RH! Premda ne dijelim to mišljenje, ali samo postojanje takvih viđenja već duboko zabrinjava.

 

 

U suštini se ne razlikuje. Treba samo napomenuti jedan detalj koji smo mi svojedobno objavili, da je Vesna Pusić na početku mandata kao ministrica vanjskih poslova zagovarala stvaranje trećeg entiteta - dok joj nisu Amerikanci jasno dali do znanja da zaboravi na tu ideju. A zna se kakvu je političku poziciju gospođa Pusić devedesetih zauzela prema službenoj Tuđmanovoj politici u BiH. Znači da je u pozadini jedna ideologizirana matrica mišljenja od koje nije operirana ni bivša opozicija iz ratnog desetljeća.

Koalicija Dodika i Čovića zarobila je Ustavni sud BiH

 

 

Problem oko izbora hrvatskog člana Predsjedništva, kako se tretira od 2006., odnosno tadašnjeg prvog izbornog uspjeha Željka Komšića, člana stranke koja nije monoetničko hrvatska, na veliku žalost svih u BiH, a ponajviše bh. Hrvata, tretira se na način koji potpuno odvlači pažnju od suštine. Djelovanje Komšića na mjestu hrvatskog člana, objektivno i praktično Hrvatima u BiH nije više štetilo ili koristilo od obavljanja te funkcije od strane članova HDZ-a BiH. Problem u svemu tome je bio što je SDP BiH tim potezom provocirao hrvatsku politiku u BiH, bez prepoznatljivog cilja i strategije. Pa su pružili Čoviću i HDZ-u BiH izvrsnu podlogu za dugogodišnju, instrumentalnu politiku kolektivne nacionalne histerije o navodnoj kolektivnoj diskriminiranosti bh. Hrvata. Aktualna kriza oko izbornog zakona i slučaj Ljubić jako su ozbiljni. U dugogodišnjem nastojanju Čovićeva HDZ-a BiH, prvo kroz neposredno zagovaranje trećeg entiteta, a kasnije pokušajem uvođenja hrvatskog entiteta kroz prednja vrata promjene izbornog sustava u svojoj koaliciji s Dodikom, prvi je put uspio postići neki uspjeh – uspio je zarobiti Ustavni sud BiH. A sud je svojom političkom odlukom djelomično redefinirao ustavni poredak u Federaciji, bez promjene ustava. Problem iza te prividne male Čovićeve pobjede je u tome što to nikako ne vodi stvaranju nekog novog ustavnog poretka, nego isključivo dodatnom urušavanju već urušenog ustavnog poretka. A to je put u destabilizaciju i kaos, od kojeg koristi neće imati nitko, ni hrvatski narod u BiH, a nisam ni siguran da će političke elite na dulji rok imati korist, no oni, nažalost, i ne razmišljaju dugoročno.

 

 

Nije moje da odlučim o ustavnom poretku BiH, niti zagovaram da Zapad izvana određuje poredak bh. građanima. Ali Zapad kroz intervenciju u rat i Dayton ima odgovornost, a ona se po meni sastoji u tome da bude jamac da BiH završi s ustavom koji jamči sva kolektivna i individualna prava te stabilnu demokratsku državu. A u tom kontekstu, moram zaključiti da zagovaranje trećeg entiteta i tzv. "federalizacija" u suštini stoje za nešto potpuno drukčije nego što njihovi zagovornici tvrde. To je faktični princip konstitutivnih stranaka, odnosno de facto jednostranački sustav vladavine mono-etničke stranke nad svojim teritorijem, na temelju sustava patronaže. Kako to izgleda i kakvu korist 99% pripadnika konstitutivnog naroda ima od toga, možete gledati zadnjih deset godina kod Čovićeva saveznika Dodika u RS-u. A možete to vidjeti i u hrvatskim županijama u zapadnoj Hercegovini, gdje HDZ BiH nesmetano vlada – gdje kantoni guše trud općinskih vlasti da služe građanima, županijske vlasti godinama ne uplaćuju socijalne doprinose zaposlenima u javnoj administraciji, odakle je velik broj ljudi otišao s hrvatskim putovnicama jer ne mogu naći posao, pa su išli čistiti po Berlinu i drugim europskim gradovima. 

Destruktivan utjecaj Putinove Rusije na Balkanu

 

 

Mi smo u studiji predstavili prijedlog okvira za jednu dugoročnu, sveobuhvatnu strategiju EU-a za BiH, koja treba obuhvaćati i strukturalne socio-ekonomske reforme i demokratske reforme te, kao ključno, suštinsku reformu ustavnog poretka BiH, a unutar toga i izbornog sustava. Unutar te studije EU prepušta akterima u BiH konkretnu ustavnu reformu – provedenu u sklopu pretpristupnog procesa, ali da Unija određuju glavne elemente i principe ustavnih reformi koji bi ciljali na to da se dođe do dobrog balansa između kolektivnih i individualnih prava – unutar jake vladavine prava, koja bi spriječila da se „vitalni nacionalni interesi“ i koncept „konstitutivnost naroda“ dalje zloupotrebljava za nedemokratske, korumpirane politike te kao osnova za sustav patronaže. 

 

 

Mogu bez ikakve arogancije navesti da smo opet mi iz DPC-a godinama bili jedini koji su upozoravali na povećan, i to destruktivan politički utjecaj Putinove Rusije na Zapadni Balkan. U ljeto 2014. u dokumentu o utjecaju krize u Ukrajini na politiku Zapada prema Zapadnom Balkanu ekskluzivno smo objavili informaciju da je neposredno poslije izbijanje krize na Krimu, Putin nagovarao Milorada Dodika da uđe u avanturu secesije Republike Srpske – te da ga je u tom pothvatu zaustavio tadašnji premijer Srbije, Aleksandar Vučić, koji mu je odbio pružiti podršku Srbije. Tada ta eksplozivna vijest, potvrđena od Vučića prema više zapadnih diplomata, nikoga nije zanimala, nijedan zapadni medij nije ju prenio. Od prošle godine, otkako se predsjednik Europske komisije Juncker iznenadno sjetio Zapadnog Balkana i to opravdao velikom prijetnjom Europi zbog djelovanja trećih aktera, ta ignorancija prema ulozi Rusije naglo je prešla u svojevrsnu histeriju. Kažem histeriju jer stoji ono što smo mi godinama analizirali – da rastući utjecaj Rusije na Balkanu nije rezultat nekakve političke snage Rusije, nego proizvod slabosti politike EU-a i SAD-a na Zapadnom Balkanu. Rusija, koja nema nekakav strateški interes na Balkanu, jednostavno lako iskorištava politički vakuum koji je Zapad ostavio iza sebe u regiji, da poveća svoj globalni utjecaj putem uloge remetilačkog faktora. 

 

 

 

U vrijeme vlade predsjednika Tadića, službena srbijanska politika zloupotrijebila je BiH i RS za domaće političke ciljeve, a time je podržala destruktivnu politiku Milorada Dodika, destruktivnu za BiH u cjelini, ali i za većinu građana Republike Srpske. Kad je 2012. Aleksandar Vučić stupio na političku scenu Srbije kao vladar, prvo se činilo da on ima umjereniju bilateralnu politiku prema BiH, dijelom i zbog toga što mu Dodik politički ne treba. Nažalost, u zadnjih nekoliko godina, čini se da je potpuno nestala ta prvobitna razlika politike prema BiH i RS-u u odnosu na njegova prethodnika. To je politika podrške Dodika za domaću političku upotrebu, s jednom pričom za zapadne saveznike i drugom na domaćem terenu. Kriva je i politika Europske unije – onog dana kad se službeni Beograd, pod pritiskom EU-a, javno distancira od destruktivne politike Dodika, to će biti kraj jednopartijskog režima u RS-u, početak ozbiljnih prilika za demokratski razvoj i prosperitet u BiH, od čega će koristi imati svi građani, a ponajviše oni u manjem bh. entitetu. Nažalost, EU godinama griješi što ne vrši velik pritisak, nego sluša Vučićeve priče o tome kako ne može kontrolirati Dodika.

 

 

Jako cijenim profesora Jovića. No taj prijedlog ipak dokazuje određenu dozu nedostatka dodira s političkom realnošću u Europskoj uniji. U stanju ozbiljnog skepticizma prema daljnjem proširenju Unije i velikom broju država članica, te u tamošnjim javnostima, takvi zahtjevi u najboljem će slučaju biti odbačeni kao fantazija, a u najgorem će osnažiti poziciju onih koji zagovaraju kraj proširenja. EU, nažalost, ni izdaleka još nije dovoljno naučio iz dosadašnjih proširenja. Ali je Unija barem naučila nekolicinu ključnih lekcija. Jedna, koja je pojačana neočekivanim stranputicama Mađarske i Poljske, jest da maksimalno mora zaoštravati reformske uvjete kako bi se, koliko se to može, jamčilo da novi članovi uđu kao konsolidirane demokracije, s jakom vladavinom prava i funkcionalnom tržišnom privredom.