(Ne)održivost svijeta: Otkud ćemo dobivati energiju ako ne iz fosilnih goriva?

Foto: Index/FaH/123rf

Igor Rudan, jedan od najuspješnijih i najcitiranijih hrvatskih znanstvenika, član Kraljevskog društva u Edinburghu i pokretač Škole za 21. stoljeće, za Index je napisao seriju tekstova o (ne)održivosti svijeta. Rudan često oštro i argumentirano komentira društvene događaje u Hrvatskoj i svijetu, a mi u nastavku donosimo sedmi tekst iz Rudanovog serijala.

>> (Ne)održivost svijeta (I): Što se uopće događa i je li stanje alarmantno?

>> (Ne)održivost svijeta (II): Što i kako činiti ako zaista želimo napredak?

>> (Ne)održivost svijeta (III): Arhitektura kolapsa

>> (Ne)održivost svijeta (IV): Sve dulji život mogao bi nas skupo koštati

>> (Ne)održivost svijeta (V): Možemo li spasiti oceane onako kako smo spasili djecu?

>> (Ne)održivost svijeta (VI): Klimatske izbjeglice neće se brojati samo u milijunima

U PROŠLOM nastavku objašnjen je Pariški sporazum kao središnji globalni plan za djelovanje na smanjenju temperatura prema predindustrijskim razinama. U ovom nastavku bit će riječi o narednom izazovu koji proizlazi iz tog prethodnog. Ako se za dobivanje energije više ne možemo oslanjati na fosilna goriva jer trebamo prestati otpuštati toliko ugljičnog dioksida u atmosferu, iz čega ćemo onda dobivati energiju u budućnosti?

Fosilna goriva smo "otkrili" u trenutku kad je na Zemlji živjela tek milijarda ljudi

Do otkrića parnog stroja Jamesa Watta u 1776. godini, kada je na Zemlji živjelo tek oko milijardu ljudi, svaka struktura koja je igdje postojala bila je izgrađena energijom ljudskih ili životinjskih mišića. Prije dva i pol stoljeća, dakle, utjecaj čovječanstva na okoliš i klimu bio je zanemariv. Međutim, kada su ljudi vidjeli koliko im strojevi pomažu, shvatili su kako za njih trebaju bolje "pogonsko gorivo" od drva, čijim se spaljivanjem stvarala para za sve parne strojeve. U idućem koraku "otkrili" su fosilna goriva - ugljen, naftu i zemni plin. Počeli su graditi strojeve pogonjene fosilnim gorivima.

Izgaranje sunčeve energije pohranjene u fosilnim gorivima postupno je stvaralo sve više bogatstva za ljude, uz izgradnju sasvim nove infrastrukture i poboljšanje uvjeta života. Tijekom više od dva stoljeća razvoja država koje danas smatramo bogatima one su u atmosferu ispuštale stakleničke plinove. U rijeke, mora i oceane otpuštale su otpadne industrijske vode. Već od 1950. godine sačuvani su precizni podaci o temperaturi zraka i stanju oceana, u vrijeme kada su mnoge siromašne države svijeta tek prestajale biti kolonije. 

Bogate zemlje mogu razmišljati o čišćenju okoliša, a siromašne?

U 1900. godini niti jedna država svijeta nije po svom stanovniku u godinu dana bila u stanju proizvesti ni 7.000 dolara vrijednosti, preračunatih u današnje dolare. Ali vremenom, izgradnjom infrastrukture, teške i lake industrije i moćnih strojeva, razvijene su zemlje do 2000. godine već uspjele proizvoditi robu i usluge u vrijednosti od 20.000 dolara, a nekoliko najbogatijih i do 40.000 dolara po svakom svom stanovniku. No, većina svjetskog stanovništva i dalje je, nakon čitavog stoljeća, ostala ispod 7.000 dolara. Kada su znanstvenici bogatih zemalja počeli upozoravati da su zagađenja atmosfere, tla, rijeka i mora izrazito nepoželjna za opstanak svih nas, te su zemlje dio svog bogatstva počele ulagati u čišćenje. 

Međutim, siromašne zemlje još uvijek ne mogu razmišljati o tom "luksuzu". One tek izgrađuju svoju infrastrukturu i produljuju živote svojih ljudi, a čišćenje okoliša im nije prioritet. Zato se danas lako može utvrditi povezanost između bogatstva država, njihovih ekonomskih sloboda i čistoće njihova okoliša. Međutim, treba razumjeti da ta povezanost predstavlja samo "snimak" u sadašnjosti koji ne uzima u obzir i ukupni "ugljični otisak" svake države kroz čitavu povijest njezina gospodarskog razvoja.

Čime smo platili korištenje fosilnih goriva? 

Gospodarski razvoj bogatih zemalja, koji se temeljio na fosilnim gorivima, do sada je već "plaćen" prvim stupnjem Celzija zagrijavanja atmosfere. Tijekom protekla tri ili četiri desetljeća pridodao mu se i razvoj mnogih siromašnijih zemalja. Stoga je porast temperature zbog industrijalizacije svijeta sada već vjerojatno dosegao i 1,3 stupnja Celzijevih, a klimatolozi tvrde kako radi vlastite sigurnosti ne bismo smjeli prijeći 1,5 stupnjeva, a posebno ne 2,0 stupnja. Također, gospodarski razvoj plaćen je i izlijevanjem otpadnih voda i kanalizacije te milijunima kvadratnih kilometara "mrtvih zona" u oceanima, gdje sada više nema dovoljno kisika. Uz to, plaćen je i smanjenjem bioraznolikosti, uništavanjem šuma, degradacijom tla i zagađenjem rijeka. Koliko god je naš planet Zemlja velik, resursi na njemu nisu beskonačni. Iscrpimo li ih, zagrijemo ili zagadimo previše, onda će i nama biti sve teže preživljavati.

Zato nije utješno znati da najbogatije države danas zagađuju Zemlju manje od drugih država, jer nitko je ne bi trebao zagađivati uopće, a i one su same povijesno bile glavni zagađivači. Uz to, u najbogatijim i "najčišćim" zemljama danas živi oko milijarda ljudi. Može im se pridodati možda i još milijarda ljudi u urbanim sredinama zemalja sa srednjim stupnjem razvoja. Međutim, znanstvenici poručuju kako sada više ne možemo provući još i preostalih pet i pol milijardi ljudi kroz taj isti proces, a energiju za to crpiti iz fosilnih goriva. To bi zagrijalo Zemlju iznad dopustivih razina i vjerojatno bi čovječanstvu vremenom izazvalo velike probleme - i bogatima i siromašnima. 

Ključno pitanje je pojeftinjenje "čistih" izvora energije

Međutim, fosilna goriva su i dalje najjeftinija, a mnogoljudne države koje se tek žele razviti su i dalje siromašne. Prepusti li se situacija slobodnom tržištu, te će zemlje nabavljati i spaljivati fosilna goriva i tako nas sve zajedno ugroziti. Ali, s druge strane, treba razumjeti i njihovo gledište. One kažu da je licemjerno što bogate zemlje svijeta, koje su se razvile na jeftinijim fosilnim gorivima pa zahvaljujući tom bogatstvu mogu prelaziti na "čiste", ali skuplje izvore energije, sada žele zabraniti siromašnim zemljama da koriste jeftina fosilna goriva za svoj razvoj. Zato je pitanje pojeftinjenja "čistih" izvora energije, poput sunčeve energije ili energije vjetra, trenutno doista važno pitanje za čitav svijet. Znanstvenici užurbano rade na tome, a vlade ulažu velik novac kako bi se siromašne zemlje mogle razviti na "čistim" izvorima energije, a ne fosilnim gorivima.

To je i dovelo do "globalnog energetskog plana" iz Pariza. Vlade bogatih pristale su mobilizirati 100 milijardi dolara godišnje, svake godine iznova do 2025., kako bi smanjile cijene "čiste" energije za siromašne zemlje, jer slobodno tržište to ne bi moglo regulirati. U tim planovima, privatni sektor je za sada ostao vrlo rezerviran u svom uključivanju.

Ako se nabava energije prepusti tržištu, siromašni bi nas sve mogli "skuhati"

Kada su u Njemačkoj i Velikoj Britaniji bogati industrijalci prvi put odlučili poboljšati katastrofalne uvjete za radnike, koji su prosječno živjeli tek oko 45 godina, a djeci mlađoj od deset godina zabraniti rad i dopustiti da se školuju, nisu to činili samo zbog brige za siromašne. Bojali su se prije svega za sebe i svoju djecu, jer tada još nije bilo ni antibiotika ni cjepiva pa su zarazne bolesti siromašnih radnika mogle zaraziti i bogate vlasnike kompanija. Bojali su se i pobuna i revolucija. Nešto slično događa se i danas, u ovom slučaju "globalnog energetskog intervencionizma". Bogati shvaćaju da će siromašni, prepusti li se nabava energije slobodnom tržištu, izabrati jeftina fosilna goriva. Time bi nas mogli sve zajedno "skuhati" na Zemlji. Zato, kada se fondovi pomoći siromašnim zemljama za nabavu čistih izvora energije osnivaju na globalnoj razini, to nije uvijek stoga kako bi se primarno pomoglo siromašnima, nego i kako bi se zaštitilo bogate. 

Među kompanijama koje crpe i prodaju fosilna goriva te onima koje omogućuju gradnju i održavanje nuklearnih elektrana, hidroelektrana, kao i zagovornicima drugih oblika čiste energije, stalno se vode borbe za prevlast na golemom tržištu energije. Čovječanstvo je možda, tijekom protekla pola stoljeća, propustilo dati znatno veću priliku nuklearnoj energiji. Ona je bila realna alternativa fosilnim gorivima. Zbog lobiranja i aktivizma zagovornika drugih izvora energije, kao i straha javnosti, ostala je nedovoljno iskorištena. Danas svi žele vjerovati u to kako ćemo "već sutra" imati jeftine vjetroelektrane i sunčane panele koji će podmiriti sve energetske potrebe za, primjerice, 250 milijuna ljudi u Indoneziji, gotovo 200 milijuna u Nigeriji, još 200 milijuna u Pakistanu, 160 milijuna u Bangladešu, 100 milijuna na Filipinima i još 100 milijuna u Etiopiji. Znajući koliko stanovnika tih država danas još uvijek nema ni struju, kanalizaciju ili zdravstvenu zaštitu, kao i kakve su potrebe za infrastrukturom, tehnologijom i održavanjem da bi čisti izvori energije mogli biti održivo korišteni, ta očekivanja jednostavno nisu realna u doglednoj budućnosti. Zato će biti vrlo zanimljivo pratiti kako će se ovaj razvojni problem rješavati tijekom 21. stoljeća.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.