KOLIKO godina se već piše o kriminalu i korupciji u cestrogradnji? O mutnim javnim nabavama i sumnjivim javnim natječajima, o cijenama radova koji desetorostruko premašuju njihovu stvarnu vrijednost, o namještaljkama i provizijama, gdje se točno zna tko daje i tko uzima? Najmanje šest godina. Konkretnije, točno otkad se HDZ vratio na vlast.
I što se u tom periodu dogodilo? Je li neki takav natječaj poništen, je li netko završio u zatvoru, je li se možda policijsko-pravosudno-porezni aparat obrušio na to leglo korupcije? Ne baš. Ne uopće. No, sada kad se o tome počelo govoriti u Bruxellesu, situacija naglo poprima dimenzije nacionalnog problema.
Sumnji je davno odzvonilo
Jutarnji list objavio je u srijedu priču o Europskom korupcijskom uredu koji je pokrenuo istragu o Hrvatskoj pod naslovom: "Sumnjamo da jedno ministarstvo u RH namješta poslove za odabrane tvrtke". Sumnjamo? Jedno ministarstvo? Odabrane tvrtke?
Sumnji je u ovoj priči davno odzvonilo, a ta birokratska nabadanja europskih parlamentaraca pomalo su smiješna u svjetlu svega onoga što je objavljeno u proteklih šest godina. Pa evo, čak i prošlog tjedna kad je Index pisao o tome da je odabrana tvrtka Skladgradnja - kao jedina na natječaju! - dobila posao bojanja četiri cijevi tunela Mala kapela i Sveti Rok za 43 milijuna kuna. Jedanaest puta veći iznos od onog koji se za isti taj posao dodjeljivao prije šest godina.
Naša mala tajna provaljena u Bruxellesu
To je godinama prolazilo nekažnjeno. Sve dok europski birokrati nisu zaprijetili da će "o rezultatu istraga u javnim poduzećima ovisiti i sudbina pregovora s Europskom unijom". I odmah Tomislav Karamarko prijeti da će "istražiti kuda je sve odlazio novac poreznih obveznika". Jer naša mala tajna provaljena je u Bruxellesu.
Netko je tamo gore skužio da ima nešto "sumnjivo" u poslovima "jednog ministarstva" s "odabranim tvrtkama". Kako se tek sad blesavo mora osjećati nesretni Ivica Pančić koji je mjesecima tumarao naokolo s onom roza hobotnicom, poput proroka kojemu selo ne vjeruje, šireći istinu o Kalmeti i kriminalu u cestogradnji.
Što bi se dogodilo da nema Europske unije?
Srećom, hrvatsko pravosuđe ne muči taj problem. Ne osjećaju sram i stid što sve ove godine nisu pokazivale interes "kuda sve odlazi novac poreznih obveznika". Što su uredno arhivirale sve tekstove o namještenim poslovima uvijek istim i nimalo apstraktnim likovima. Što su znale da je Kalmetin sektor strogo zabranjen za bilo kakvo njuškanje. Zato sada čiste savjesti, kao da se proteklih šest godina uopće nije dogodilo, najavljuju odlučnu akciju. Sad ili nikad. Za pravdu i poštenje. Za modernu i europsku Hrvatsku.
A što bi se dogodilo da nema Europske unije? Vjerojatno ne bi bilo ni procesa za hrvatske ratne zločine kao još jedne naše male tajne, ne bi bilo suradnje s Haagom, ne bi se sada Vlada pravila da kao mahnita traga za "topničkim dnevnicima", ne bi bilo pokušaja dogovora sa Slovenijom, kao što ne bi bilo nastojanja da se dijaspori Ustavom zabrani pravo glasanja na referendumu o ulasku u EU.
Vlast se bori protiv korupcije, a moli Boga da izgubi
Tako ni sada bez europskog grintanja i ucjenjivanja ne bi bilo najava da će se ipak policija (a za pravosuđe ćemo tek vidjeti) zainteresirati za "sumnjive" poslove "jednog ministarstva" s "odabranim tvrtkama". Bilo je i vrijeme. No možda je to vrijeme nepovratno prošlo. Jer to što hrvatska vlast obećava da će se "zainteresirati" za korupciju i kriminal, ne garantira da će taj interes rezultirati dokazima. A kamoli završiti presudama. Hrvatska vlast navodno se bori protiv korupcije, a moli Boga da izgubi.
Kaže Jadranka Kosor da "Vlada ne koči istrage o korupciji". E pa, ako je to istina, ako Vlada doista ne koči istrage protiv korupcije, a tih istraga baš i nema, znači li to da onda nema ni korupcije? U proteklih šest i kusur godina uvjerili smo se da je u Hrvatskoj svašta moguće, pa i ovakvo logičko zaključivanje. Jedina logika koja vrijedi ionako je uvrnuta logika.