Foto/Video: ESO
Fascinantne konvekcijske ćelije na zvijezdi 350 puta većoj od Sunca, zabilježene su instrumentom PIONIR. Svaka od njih prekriva područje promjera od oko 120 milijuna kilometara, što je dužina veća od četvrtine promjera zvijezde. Za ilustraciju, svaka od ćelija toliko je velika da bi se protezala od Sunca do Venere.
Crveni div od Zemlje je udaljen oko 530 svjetlosnih godina, a nalazi se u zviježđu Ždrala. Masa mu tek malo veća od Sunčeve, međutim, mnogo je veći i sjajniji od Sunca.
Površine većine zvijezda, fotosfere, obično su sakrivene oblacima prašine. U slučaju π1 Gruisa, prašina se također proteže do velikih udaljenosti, međutim, ne uspijeva značajnije utjecati na snimke u infracrvenom području.
Kako nastaju mjehuri?
Gruis je ostarjela zvijezda. Ona je davno u prošlosti u procesu fuzije sagorjela svoje temeljno gorivo vodik, pretvorivši ga u helij. Ostavši bez goriva čije izgaranje održava tlak prema van, ona se urušila i smanjila. No ovo urušavanje povećalo joj je temperaturu na preko 100 milijuna stupnjeva što je pokrenulo drugu fazu fuzije helija u teže elemente poput ugljika i kisika. Užarena jezgra potisnula je vanjske slojeve zvijezde do velikih udaljenosti tako da je ona narasla do dimenzija stotinama puta većih od izvornih. Na taj način nastao je promjenjivi crveni div.
U vanjskim slojevima zvijezde javlja se konveksija, strujanje u kojem se topliji plinovi poput zagrijanih balona kreću prema površini, odnosno prema fotosferi. U njoj se hlade isijavanjem elektromagnetskih valova, u raznim valnim dužinama – u slučaju Sunca uglavnom u području vidljive svjetlosti. Ohlađene mase potom padaju i poniru nazad u dublje slojeve zvijezde. Područja u kojima se odvija ovo uzdizanje i poniranje nazivaju se konvekcijske ćelije.
Na našoj matičnoj zvijezdi, Suncu, ima oko dva milijuna konvekcijskih ćelija, odnosno granula. Njihov promjer obično se kreće oko 1500 km, a vijek trajanja im je oko osam minuta. No kako smo već rekli, na π1 Gruisu granule su goleme. Jedan od ključnih razloga tome jest činjenica da je gravitacijska sila u njezinim vanjskim slojevima mnogo manja nego što je to slučaj na Suncu. Naime, ona ima promjer oko 350 puta veći od Sunca, a pritom ima masu tek 1,5 puta veću od Sunčeve.
Budućnost zvijezde π1 Gruis
Zvijezde koje imaju masu veću od osam Sunčevih svoj život završavaju dramatičnom eksplozijom u supernove. Zvijezde s masama manjim od te kritične izbacuju svoje vanjske slojeve i konačno završavaju kao prekrasne planetarne maglice. One se nazivaju planetarnim jer su ime dobile 1780-ih, prije nego što se znalo što su i kako nastaju. Ranija istraživanja π1 Gruisa pokazala su da se na udaljenosti od oko 0,9 svjetlosnih godina od zvijezde nalazi ljuska materijala koju je zvijezda vjerojatno izbacila prije 20-ak tisuća godina. Stadij u kojem se trenutno nalazi π1 Gruis uobičajeno traje nekoliko desetaka tisuća godina, što je vrlo kratko u usporedbi s milijardama godina ukupnog života takvih zvijezda.