Može li slavni nogometaš dati novu nadu zemlji poharanoj dječjim vojnicima i kanibalima?

 

Koliko su ovi izbori bitni za ovu siromašnu i ratom poharanu zemlju svjedoči podatak da se radi o prvom demokratskom i mirnom prijenosu vlasti od 1944. Od 1971. do danas četiri liberijska predsjednika umrla su na vlasti ili potjerana u egzil. William Tolbert Jr. i Samuel Doe ubijeni su u atentatima (1980. i 1990.), dok je zloglasni diktator i ratni zločinac Charles Taylor, poznat i kao “afrički bog rata”, nakon odlaska u egzil izručen i osuđen u Haagu na 50 godina zatvora. Zbog njihove mračne sudbine dio Liberijaca predsjedničku palaču čak smatra ukletom.

 

A tragična priča o Liberiji seže sve do njenog utemeljenja i imena koje je dobila. Liberiju su, poznato je, osnovali oslobođeni američki robovi u prvoj polovici 19. st. uz podršku američkog predsjednika Jamesa Monroea, po kojem je glavni grad i dobio ime. No taj san o slobodi u domovini iz koje su njihovi preci došli dobio je ironičan zaplet: oslobođeni robovi, sada kolonizatori, porobili su afričke urođenike i upregnuli ih u sustav plantaža koji su preuzeli od svojih američkih robovlasnika.   

 

 

Doe je bio prvi urođenički Liberijac koji je došao na vlast, iako je na vlast došao pučem 1980. No nakon 10 godina vlasti, Doe je svrgnut u građanskom ratu koji su pokrenuli pobunjenički vođa Charles Taylor i njegov zamjenik Prince Johnson, obojica obrazovani u SAD-u. Štoviše, Taylor je 1985. pobjegao iz zatvora u SAD-u, odakle je trebao biti izručen Liberiji, a 2009. je na suđenju u Haagu tvrdio da su mu u bijegu pomogli agenti CIA-e, što otvara mjesta teoriji da je ova američka agencija imala ulogu u ratu koji je uslijedio,

 

Ipak, ono što je bez sumnje jest da je pobunu Nezavisnog nacionalnog patriotskog fronta Liberije pod vodstvom Taylora financirao režim libijskog vođe Muamera Gadafija. Monrovia je zauzeta 1990., a Doe je pao u ruke Johnsonu, koji se u međuvremenu odmetnuo od Taylora i osnovao vlastitu pobunjeničku frontu. Johnson je pred kamerama dao zvjerski mučiti i pogubiti Doea, a prema fascinantnom dokumentarcu Vice Newsa Kanibalski generali Liberije, nakon toga ga je navodno i pojeo.    

 

Taylor nije bio puno bolji. Pobijedio je na izborima 1997. koje je nadgledao UN - i to uz predizborni slogan ''ubio mi je tatu, ubio mi je mamu, svejedno ću glasati za njega'' - vjerojatno zato što su se Liberijci bojali da će se brutalni rat nastaviti ako ne pobijedi. No novi građanski rat uslijedio je samo dvije godine kasnije, ovog puta u obrnutim ulogama: s ovim bivšim pobunjeničkim vođom na vlasti i novim pobunjenicima koji se bore protiv njega. 

 

Oba građanska rata, kao i onaj u Sierra Leoneu u kojem je Taylor pomagao pobunjenicima prodajući im oružje u zamjenu za zloglasne krvave dijamante (vađene u ratnoj zoni za financiranje sukoba), obilježeni su korištenjem dječjih vojnika i ovisnika o kokainu i heroinu, masovnim silovanjem, pokoljima, kanibalizmom i drugim zvjerstvima. Prvi i drugi liberijski građanski rat odnijeli su više od 250.000 života. 

 

 

''Ovo je kao građanski rat na steroidima… potpuni pakao na zemlji'', kaže osnivač Vicea, Shane Smith. U istom dokumentarcu iz 2010. možemo vidjeti i pobunjeničkog vođu poznatog kao ''general gole guzice'' koji se navodno bori potpuno gol i priznaje da njegovi dječji borci piju krv djeteta koje ubiju prije borbe. Jedan od tih dječaka-vojnika pred kamerama pokazuje srce, za koje kaže da je srce liberijskog generala koje namjerava pojesti.  

 

 

Taylor je prvi ratni zločinac kojeg je osudio Međunarodni kazneni sud (suđenja za bivšu Jugoslaviju i Ruandu vodili su zasebni sudovi) još od Nurnberga. No čak i UN-ove mirotvorne snage, poslane u Liberiju po završetku rata, silovale su djevojčice od 12 godina nadalje prisiljene na prostituciju zbog nehumanih uvjeta života u ovoj devastiranoj zemlji. 

 

Spomenuti dokumentarac tako prikazuje i West Point, jedan od najgorih slamova u Liberiji i u cijeloj zapadnoj Africi, odnosno na svijetu, gdje nema kanalizacije, odvodne vode teku ulicama, a ljudi masovno vrše veliku nuždu na glavnoj plaži, dok žene i djevojčice u bordelima prodaju tijelo za dolar ili manje. Malarija, AIDS, ebola i druge smrtonosne zaraze opustošile su populaciju kojoj nedostaje osnovne infrastrukture za život, s vladom koja ili ne uspijeva učiniti dovoljno ili je jednostavno nije briga. U zemlji s 4.6 milijuna ljudi, 42 % populacije ispod 15 godina i oko 50 % siromašnih i s nesigurnim pristupom hrani, ljudskog materijala nažalost ne nedostaje - bilo za prostituciju, trgovinu drogom ili ratovanje. 

 

 

Aktualna predsjednica Ellen Johnson Sirleaf, bivša službenica Svjetske banke, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2011. i prva demokratski izabrana ženska državnica u Africi, na vlasti je od 2005. Pod njenom vlašću zemlja je zaista doživjela značajan oporavak, s četiri puta većim BDP-om nego prije deset godina: 2,1 milijardu dolara prošle godine, naspram 550 milijuna dolara 2007. No ni ona nije ostala imuna na sveprisutni nepotizam i korupciju: njezin sin Robert vodio je državnu naftnu kompaniju NOCAL, koja je propala nakon njegovog mandata, a drugi sin, Charles, bio je među 45 vladinih dužnosnika suspendiranih 2012. jer nisu prijavili imovinu protukorupcijskim vlastima. Ona je svoju imovinu prijavila tek ove godine.

 

Njezin potpredsjednik Joseph Boakai (73) prema svemu sudeći izgubio je od bivše nogometne legende Milana, dobitnika Zlatne lopte i FIFA-ina igrača godine, Georgea Weaha (51). ''Skupili smo se kako bismo osigurali budućnost ovoj zemlji i njenim ljudima. Zadnjih godina stvari su krenule nizbrdo i puno ljudi živi u teškom siromaštvu, bez vode i struje. I ja sam kao većina vas osjetio što to znači biti siromašan, ponekad nisam imao ni dovoljno hrane'', rekao je Weah kada je obznanio svoju neuobičajenu kandidaturu. 

 

Weah, koji je kampanju temeljio na liberalnim načelima i s ciljem povećanja nacionalnog budžeta, smanjenja duga i rada na vjerskoj toleranciji, predstavlja nadu o novom početku za nesretnu zemlju. Hoće li ispuniti golema očekivanja i opravdati gotovo mitsku reputaciju koju uživa ili će, kao i toliki afrički lideri prije njega, podleći iskušenju diktatorske vlasti, tek će vrijeme pokazati. Ali zasad je i samo mirno održavanje izbora i skori prijenos vlasti ohrabrenje za Liberiju i cijeli Crni kontinent.