Foto: 123rf
U SRPNJU ove godine donijela sam doma magistarsku diplomu – postala sam profesorica hrvatskoga i engleskoga jezika! Pet godina truda, rada i studiranja onoga što me zbilja zanima i što volim. Bez imalo razmišljanja odabrala sam nastavnički smjer jer volim raditi s ljudima, prevođenje me toliko ne zanima, a posao je dobar. Ako ga nađeš. Na četvrtoj, odnosno prvoj godini diplomskoga studija otvorile su mi se oči. Posla nema i loše je plaćen.
Što trebam učiniti ne bih li postala profesoricom?
Uzmimo jezike kao primjer. Želite li postati nastavnik, primjerice, školskoga predmeta „Engleski jezik“, morate završiti preddiplomski studij pri Filozofskome fakultetu u trajanju od tri godine i nakon toga još dvije godine diplomskoga studija nastavničkog modula. Na diplomskome studiju učite razne psihologije, pedagogije, didaktike, ali onoga trena kad dobijete praksu i kročite u učionicu, vidite nešto sasvim drugo. Nakon diplomskoga studija, morate stažirati još godinu dana za 2400 kn, položiti stručni ispit i tek tada možete raditi kao nastavnik s početnom plaćom od otprilike 4500 kn.
Učenici nisu problem, sustav je
„Profesorice, je li točno dvotočka ili dvotočje?“
Dok se hrvatski jezik mijenja kako se i mijenja i Vlada, nitko ne pita nastavnike kako će svojim učenicima objasniti zašto je lani jedan termin bio točan, a ove je godine drugi točan (ili su oba točna). Nitko se ne pita kad su se ažurirali popisi za lektiru, nastavni planovi i programi. Uvodi se e-dnevnik, a računala su stara i gubi se dragocjeno vrijeme dok se e-dnevnik pokrene. Sve na štetu učenika.
Prevela sam diplomu i spakirala kofere
Kad sam malo zbrajala i oduzimala, uvidjela sam da bi mi, kad bih našla posao u struci s punim radnim vremenom, ostalo jako malo novaca za život bez ikakve šanse o uštedi za automobil. Stan i režije, javni gradski prijevoz i hrana pojeli bi mi 75% plaće, a od preostalih 25% morala bih si kupiti adekvatnu odjeću za posao i štedjeti za budućnost. Nije ni čudo da sve kasnije osnivamo obitelji; moja je majka u mojim godinama (23) već imala trogodišnje dijete i posao, kao i moj otac. Počela sam s informiranjem o radu i daljnjem školovanju u inozemstvu. Saznala sam da je postdiplomski, odnosno doktorski studij u Austriji vrlo jeftin. Plaća se 18,70€ po semestru za državljane Austrije, a hrvatski državljani imaju to pravo jer smo nekoć davno dijelili državu s Austrijancima, pa ovu olakšicu možemo iskoristiti do 2018. godine. Razgovarala sam s roditeljima, prevela sve papire, radila preko ljeta, uzela ušteđevinu i otišla u Austriju predati dokumente.
Hrvatske putovnice u rukama
U uredu za međunarodne studente možete čuti hrvatski i bosanski, nešto manje srpski jezik. Primjerice, danas su dva studenta s hrvatskim putovnicama čekala da dobiju potvrdu o statusu redovnoga studenta, a hrvatski jezik se može čuti na svakome koraku. Ljudi mi rado pomažu i ne znam tko je ljubazniji – Austrijanci kad vide da se trudim pričati njemački ili „naši“ kad im kažem da sam tek došla jer mi situacija doma nije baš bajna i ne želim takav život. Znaju o čemu pričam.
„Kolika je nastavnička plaća?!“
Tijekom studija imala sam stan s vlastitom sobom i dvije cimerice. Svaka je plaćala stanarinu i režije u iznosu od otprilike 200-220 € (ovisno je li sezona grijanja). Sada plaćam jednosoban stan od 17 m2 otprilike 350 € sa stanarinom i režijama. Morala sam uložiti još 500-ak € u namještaj poput radnog stola, kuhinjskoga stola, stolice i sl. Živim sama, fakultet mi je blizu, prvi susjedi su mi Bosanci koji su mi odmah poželjeli dobrodošlicu u zgradu i objasnili kako neke stvari ovdje funkcioniraju. Prvog dana otišla sam u kafić preko puta fakulteta. Konobarica je Njemica koja također studira ovdje. Rekla sam joj kako su nastavničke plaće kod nas 650-700 € mjesečno. Umalo joj je ispalo pivo iz ruke. Ona za jednu smjenu tjedno dobije 500-ak €.
Ne znam što da vam kažem
Plakala sam kad sam odlazila i proklinjala sam one koji su našu državu doveli do ove situacije. Kako se osuđuju stvarati rupu bez dna iz koje se mladi pokušavaju iščeprkati i uhvatiti malo zraka? Ne znam što da kažem svojim kolegama i kolegicama. „Bitno da imaš posao“ postala je rečenica utjehe koja se izgovara kad god se malo osvijestimo i shvatimo da nismo dovoljno plaćeni za svoj rad i svoje znanje, da zaslužujemo više. Ne znam što bih napravila da imam stalni nastavnički posao i obitelj. Vidjet ćemo koliko ću ostati u Austriji, možda se vratim doma gdje je srce na mjestu, a situacija nikakva. Gdje je more čisto, a ruke naših vođa prljave. Kakvu god sudbinu doživim, znam da sam barem pokušala.