Foto:
"Jučer sam upoznala ovog divnoga čovjeka.
I taman kada sam pomislila da je humanost ovog naroda ishlapila zauvijek s ovih prostora došao je on.
Došetao skoro 200 km iz svoga grada na moru do glavnoga grada.
S križem na leđima koji simbolizira ljubav.
I patnju.
I ono što još više boli... Izdaju.
Osjetio je on, čitajući dnevne novine u komforu svoje kave, da je ova vlast izdala i prevarila svoje građane.
Prevarila nas je sve redom jer je dirnula u one najugroženije. Ono što bi svakome narodu, ali očito ne i nama, trebalo biti svetinja.
Bolesna djeca.
Teglio je taj križ, ostavio obitelj na blagdane, samo da prenese poruku.
Da nas potakne na razmišljanje.
Da kaže gle i ja obični, tipični tata vidim da ovdje nešto smrdi...
Pokazao je time da je rijedak.
Dočekala sam ga na Ilici.
Zahvalio mi je što sam došla. Zagrlio Ivana i poljubio ga u glavu te rekao: Ovo je za vas.
Plakala sam i ja. Plakali smo svi.
Samo je Ivano Radićevom vikao uspjeli smo!
Jesmo, sine... Čovjek je ipak pobijedio.
Uz svoga Šimuna Cirinejca pokazao nam je kakvi bi ljudi trebali biti.
Osjetilo se u svakom šepavom koraku i suzama zamagljenom pogledu, koliko je tome čovjeku teško... Ne pod težinom križa nego pod težinom nepravde.
Ne možeš sakriti kad nešto radiš neplanirano i srcem punim emocija.
Želio je da roditelji i djeca budu tik uz njega.
On hoda za nas. Ne za sebe, za svoje dijete, ne zbog privatnih interesa.
Nego za nepoznate ljude i nepoznatu djecu.
Hoda u nadi da će netko čuti glas običnoga građanina da nije u redu kako se slažu prioriteti.
Blicevi fotoaparata, kamera... Sve mu je to previše. Ide ravno naprijed ne očekujući ništa ali s jasnim ciljem: Prenijeti poruku.
I nećemo imati djecu, jer ih ne znamo čuvati... - odzvanja mi i sada u glavi.
Djeca su blagoslov, kakva god ona bila.
Ali mi još uvijek blagoslove selektiramo po vrijednosti,vjerskoj pripadnosti i stranačkoj boji krvnih zrnaca njihovih roditelja.
Suznih očiju za ručkom pričao mi je otkuda mu plišani jež. Kako mu je na putu toga ježa dala majka umrle djevojčice.
I ušutio je pruživši mi ježića u ruke.
Suze su krenule.
Skroman, jednostavan čovjek na moje pitanje da li se isplatilo odgovorio je: Ako i jedno dijete poslije ovoga primi lijek, isplatilo se.
Nastavili smo jesti u tišini.
Nema se tu više previše dodati.
S bolnim izrazom na licu uputio se sa svojom obitelji doma.
Čak mi je rekao da su odlučili osnovati fond da bi krenuo pješice i natrag put Rijeke.
Šepajući i okinuvši sliku rastali smo se.
Hvala ti, hrabri čovječe.
Hvala ti, jednostavni oče.
Hvala ti, sugrađanine.
Hvala ti, domoljube.
Hvala ti za svaki korak, kapljicu znoja, skršeni zglob i bezbroj žuljeva.
Svojim činom pokazao si kako se voli svoj narod i svoja zemlja koju uništavamo sami svojom pasivnošću.
I neka nam... Bolje nismo ni zaslužili.
Izdao te jučer vlastiti narod koji sudi... Sudi zbog tvoga hodanja i sudi zbog križa.
Veliki kršćanski narod koji nosi parole, slike Spasitelja i besramno hoda za život kada im netko naredi da se to mora...I oprosti im i na tome jer ne znaju što čine.
Oprostite mi, molim vas... Ali ovo je bio
Čisti, emocijama poveden, srcem napravljen hod za život.
Ja sam imala čast s tobom provesti par sati.
Par sati kojim si me oplemenio.
Gdje sam shvatila da trebamo pognuti glave... I ušutiti pred ovim plemenitim činom."