Nakon osam godina na vlasti, položaj francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pod sve je većim pritiskom dok se politička kriza u zemlji produbljuje.
Macron je svojedobno sam sebe nazivao "gospodarom satova" (maître des horloges), ali njegova kontrola nad vremenom više nije ono što je bila, piše BBC. Treći put u godinu dana njegov premijer podnio je ostavku, a ankete pokazuju da gotovo tri četvrtine birača smatra da bi i on trebao odstupiti.
Bivši premijer Édouard Philippe, Macronov dugogodišnji saveznik koji je vodio vladu od 2017. do 2020., pozvao ga je da imenuje tehničkog premijera i raspiše predsjedničke izbore na "uredan način". No Macron će prije posegnuti za raspuštanjem parlamenta nego što bi podnio ostavku.
Premijer Sébastien Lecornu najavio je odlazak nakon samo 26 dana na čelu vlade. Nekoliko sati kasnije potvrdio je da je prihvatio Macronovu molbu da ostane još 48 sati i održi pregovore s političkim strankama "radi stabilnosti zemlje". To je bio tek posljednji u nizu potresa koji su počeli kada je Macron u lipnju 2024. raspisao izvanredne parlamentarne izbore.
Rezultat je bio parlament bez većine, u kojem su centristički saveznici izgubili kontrolu i morali tražiti kompromise s drugim strankama. Već nakon 14 sati vođa konzervativnih Republikanaca Bruno Retailleau povukao se iz Lecornuove vlade.
Najveći izazov s kojim su se Lecornu i njegova dva prethodnika suočili bio je ogroman državni dug i duboke ideološke podjele među strankama centra koje bi trebale činiti vladu. Početkom godine francuski javni dug dosegnuo je 3345 milijardi eura, odnosno gotovo 114 posto BDP-a, treći najveći u eurozoni nakon Grčke i Italije.
Proračunski deficit ove godine trebao bi doseći 5.4 posto BDP-a. Michel Barnier i François Bayrou izdržali su samo tri, odnosno devet mjeseci prije nego što su srušeni u parlamentu dok su pokušavali progurati stroge mjere štednje. Lecornu nije stigao ni predstaviti proračun. Kritike su krenule čim je objavio kabinet, a do ponedjeljka ujutro zaključio je da njegova pozicija nije održiva. Odlazak je opravdao tvrdoglavošću stranaka koje, kako je rekao, "sve nastupaju kao da imaju većinu".
Sve stranke već gledaju prema predsjedničkim izborima 2027., ali se pripremaju i za mogućnost novih parlamentarnih izbora ako Macron ponovno raspusti parlament, pa čak i prijevremenih predsjedničkih izbora u slučaju Macronove ostavke. Najveću korist od toga imala bi krajnje desna Nacionalna okupljanja Marine Le Pen, dok bi Macronovi centristi vjerojatno bili kažnjeni na izborima. I socijalisti su trenutačno ispred Macrona.
Macronovi najžešći protivnici dolaze s krajnje ljevice i desnice. Marine Le Pen i njezin nasljednik Jordan Bardella spremni su za izbore i odbili su Lecornuov poziv na razgovore. Jean-Luc Mélenchon iz radikalne ljevice (LFI) već mjesecima traži Macronov opoziv, iako je to malo vjerojatno, a podržavaju ga i Zeleni. Olivier Faure, vođa socijalista, uvjetovao je suradnju formiranjem lijeve vlade. Gabriel Attal, koji vodi Macronovu vlastitu stranku Renaissance, javno je izjavio da više ne razumije odluke predsjednika.
Lecornu sada ima rok do srijede navečer da Macronu predstavi "platformu djelovanja i stabilnosti". Postoje četiri opcije, ali nijedna nije dobra. Ako uspije uvjeriti stranke centra da formiraju vladu, Macron bi mogao imenovati novog premijera. Ako ne uspije, Elizejska palača već je signalizirala da će Macron "preuzeti odgovornost", što vjerojatno znači nove parlamentarne izbore. Oni bi se morali održati najkasnije 40 dana nakon raspuštanja parlamenta, dakle već u studenome.
Macronov predsjednički mandat traje još 18 mjeseci, ali sve su češći zahtjevi da odstupi ranije. On to do sada uporno odbacuje. Njegovi bivši ministri, poput Benjamina Haddada, smatraju da bi ostavka bila besmislena jer bi i sljedeći predsjednik imao iste probleme: "Politička podjela ovdje je da ostane."
Čak i bez nove vlade, postoji mogućnost da stranke u parlamentu privremeno prevladaju razlike i dogovore se o ograničenom proračunu. No francuska politika nikada nije bila poznata po kulturi kompromisa.
Macronov treći premijer u samo godinu dana dao je ostavku, a predsjednik je potom viđen kako šeće uz Seinu i razgovara na mobitel. Bio je to možda inscenirani trenutak, ali i simbol usamljenosti njegova položaja. Suočava se s najtežim odlukama svog predsjedničkog mandata, dok mu se saveznici okreću leđa. Dojam je da "gospodaru satova" polako ponestaje vremena.