Foto: FAH
KRATKOTRAJNI predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, čiji je mandat na čelu ove institucije ostao ponajviše zapamćen po tome što je predlagao da se hrvatski parlament nazove kao što se zvao tijekom NDH i po ljubavi prema rotirkama, ovih dana ovjekovječen je službenim portretom koji će biti postavljen u zgradi na Markovu trgu.
Za svoj slikarski trud Jakelić je plaćen 40 tisuća kuna, no kada se pogleda nastalu sliku, teško će i najveći likovni laik pomisliti kako je Reinerov portret novo remek-djelo domaće likovne umjetnosti.
Je li problem u autoru ili i u modelu, teško je procijeniti oku laika pa smo se zato obratili stručnjacima za njihovom mišljenje o službenom saborskom portretu najpoznatijeg hrvatskog viteza.
“Licu se pokušava dati ozbiljnost i karakternost, što nema uporišta u stvarnosti”
Profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta Jasna Galjer izjavila je za Index da se “na prvi pogled portret akademika Željka Reinera doima nemušto slikanim, poput nespretnog pokušaja evociranja naručenih socrealističkih portreta”.
“Međutim, pažljivijim gledanjem ukazuje se da je riječ o sjajnoj karikaturi koja otkriva slikarevu podsmješljivost, možda čak i prezir prema modelu. To osobito dolazi do izražaja u položaju tijela i na licu Željka Reinera te atributima statusnih simbola kao što su knjige na polici i falšni neostilski stolac. Posebno je karikaturalno to da je važnije istaknuti da je na polici knjiga autora Franje Tuđmana nego da se slijedi logika prostornog prikaza. Osim toga, knjige na polici tu su kao goli predmeti, a ne dio ozbiljne biblioteke jednog intelektualca i znanstvenika”, objasnila je profesorica Galjer.
Ističe da je “karikaturalnost očita i u slikanju lica kojem se pokušava dati ozbiljnost i karakternost, a što nema uporišta u stvarnosti. Odjeća portretiranoga također pridonosi podsmješljivosti; sako mu je prevelik, košulja i kravata djeluju potpuno neprirodno, a sve je u potpunom neskladu s pseudoopuštenim prekriženim nogama” te zaključuje da je Reinerov službeni saborski portret “zapravo sjajan karakterni portret jednog drvenog lutka”.
"To nema veze sa slikarstvom, nego s kičem u glavama našim političara"
Njezin kolega s odsjeka Frano Dulibić ističe da ne može dati cjelovitu analizu portreta bez uvida originala, nego općeniti komentar. Reinerov ga portret donekle podsjeća na nagrađenu sliku britanskog slikara Stuarta Pearsona Wrighta, na kojoj je portretirao šest predsjednika Britanske akademije.
"Taj primjer navodim jer posjeduje bizarnu koincidenciju da jedan od portretiranih na navedenoj slici prilično sliči našem Željku Reineru. No iako ovakvi portreti djeluju slično, razlika je velika: na britanskoj slici portretirani djeluju kao da su zastali između realizma i karikaturalnosti, kao da postoji kritički i duhoviti odmak od stvarnog izgleda. S druge strane, autor portreta Željka Reinera istaknuo je ono što je naručitelj portreta želio: reprezentativnost i idealizaciju. Naime, Reiner izgleda mlađe od stvarnog izgleda i na portretu djeluje kao samouvjereni lider", objašnjava Frano Dulibić.
"Portret je narudžba, a slikar Vlado Jakelić je odgovorio na narudžbu onako kako je od njega traženo i to izveo na adekvatan način. U ovom slučaju je najmanje riječ o kvaliteti slikara i slike, a najviše o našoj nesređenoj državi, o nesvijesti o tome koji su nam prioriteti. Ova država teško nalazi novac za djecu na onkologiji (samo uz pomoć medijske hajke), a nema ni za opremu za vatrogasce, ali ima za Wimbledon i portrete koji uljepšavaju sliku naših političara jer, kao što nam je poznato, Hrvati vole uljepšavati prošlost. Naravno, političari se gadno varaju jer ni da ih Leonardo portretira, ne bi dobili to lijepo mjesto u našoj sadašnjosti i prošlosti, nego će završiti u ropotarnici samoljubivih kič slika. A sve to nema veze sa slikarstvom, nego s kičem u njihovim glavama. Portrete se uvijek naručivalo, Reinerovom portretu čak ni cijena nije visoka, no narod je sada ojađen bahatošću političara i njihovim neprimjerenim izjavama te se sve dovodi u vezu, što zapravo nema veze jedno s drugim. A tako će biti i dalje dok se ne počne raditi na funkcioniranju sustava", zaključuje profesor Dulibić.
Radikalno odskakanje od suvremene prakse službenih portreta
Povjesničar umjetnosti s diplomom američkog Reed Collegea Vladimir Vince kaže da se u Reinerovu portretu odmah ističu dvije stvari - bizarna perspektiva i iznimno nesuptilno isticanje privatnih objekata u pozadini.
“Obje specifičnosti radikalno odskaču od suvremene prakse službenih portreta. Subjekt je okrenut direktno prema promatraču, što je neobična praksa koja podsjeća na fotografiju za identifikacijski dokument, ili pak pred-renesansnu sliku. Zbog skoro pravocrtne orijentacije, slika je gotovo plošna, bez jasnog volumena. Problem s perspektivom je posebno vidljiv kada pogledamo veliku plavu knjigu 'Tuđman'. Autor ju je očigledno želio istaknuti, ali se muči s orijentacijom, knjigu je pokušao okrenuti za skoro 45 stupnjeva kako bi se vidjela naslovna strana. To je, međutim, napravio parcijalno tako da sada imamo bizaran objekt koji ruši perspektivu ostatka slike”, tumači Vince.
“Upravo je polica ono što čini ovaj portret toliko čudnim, čak i ako shvatimo odluke u perspektivi kao svojevrsne avangardne poteze. Suvremeni politički portret gotovo isključivo sadržava samo figuru subjekta. Eventualno u pozadini sadrži zastavu, ili konture ureda. Čak i kada su na slici vidljivi simbolični objekti, poput slika ili knjiga kao u tradiciji službenih portreta Bijele Kuće, oni su suptilni i gotovo neprimjetni. S druge strane, na ovoj slici je svaki objekt gotovo uguran u kadar, do mjere pri kojoj su 'Tuđman', 'Krist u hrvatskom pjesništvu' i štit (?) Hrvatskog sabora skoro pa istaknutiji od samog subjekta. To ponovno podsjeća na predmodernu praksu, u kojoj odjeća i objekti identificiraju subjekt. Čini se kao da količinom detalja autor želi bez svake sumnje potvrditi tko je subjekt i što mu je bitno - Tuđman, Krist, Sabor”, kaže Vladimir Vince.
Podsjeća na Sanaderov portret koji je završio u Muzeju prekinutih veza
Dodaje kako je interesantno što se “subjekt okitio knjigama skoro kao Josip Jelačić ordenjem u poznatom portretu Ivana Zasche". S druge strane, pokušaj "replikacije viteškog kićenja pri kojem knjige zamjenjuju ratničko ordenje, udaljuje ga od Tuđmanove prakse. Službeni portreti prvog hrvatskog predsjednika bili su puno jednostavniji, čak i kada je na njima u partizanskoj uniformi ili u uniformi Vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske".
Vladimir Vince zaključuje da ga “zbog svega toga ovaj portret više podsjeća na portret Ive Sanadera koji je Kasum Cana, tadašnji predsjednik Foruma Roma Hrvatske, donirao zagrebačkom Muzeju prekinutih veza”.
Iako je knjiga na kojoj piše “Tuđman” zauzela centralnu poziciju u portretu Željka Reinera, među naslovima koji se nalaze na polici iza bivšeg predsjednika Sabora nalazi se i 800-stranična “Krist u hrvatskom pjesništvu” koju je primijetio i Vladimir Vince, inače antologija duhovne poezije koju je objavio katolički nakladnik Verbum.
Zabavno je spomenuti kako je u toj antologiji uvršten i jedan lirski uradak viteza Reinera, nadahnut njegovom ljubavi za Krista. Dakle, Reiner je svoj službeni portret iskoristio i za to da u Saboru suptilno reklamira svoj pjesnički opus, inače doista zanemaren u domaćoj javnosti u odnosu na njegovu političku karijeru. Tko zna, možda bi Hrvatska više dobila ako bi se Željko Reiner isključivo posvetio poeziji.