Kad je početkom lipnja zatražio federalnu zaštitu, predsjednik Uprave GM-a Michael Henderson je na sudu potpisao izjavu u kojoj se obavezao da američko ministarstvo financija neće financirati GM ukoliko tvrtka do 10. lipnja ne proda svoje najvrjednije marke novom poduzeću. "Potreba za brzinom u odobravanju i konzumiranju dogovora" bila je tako velika da se GM obavezao da će u kratkom roku racionalizirati poslovanje, a u suprotnom se oprostiti od državnih novaca (vrlo velikih svota s kojima je američka vlada priskočila u pomoć).
Obaveze, obaveze
GM je učinio ono na što se obavezao. Automobilske marke Buick, GMC, Chevrolet i Cadillac preneseni su na novu kompaniju, a sve ostale marke, među njima i američke legende kao Pontiac, ostat će unutar kompanije koja će i dalje ostati pod likvidacijskim procesom. Također je smanjen broj radnika pod plaćom, smanjit će se broj autosalona, zatvoriti 14 tvornica do kraja godine vjerojatno će otpustiti 20 do 80 tisuća radnika. Tvrtka se nada da će do 2015. isplatiti oko 6,7 milijarde dolara zajmova koje je dobila do države, a uvjereni su i kako neće morati uzimati više od 50 milijardi dolara koje su već dobili.
Sam proces federalnog spašavanja GM-a kontroverzna je tema u kojoj ima argumenata sa svih strana. No, ono što je zanimljivo u našem slučaju je usporedba GM-ovog stečajnog postupka i intervencije američke vlade s brojnim hrvatskih slučajevima. Kad je GM zatražio stečajnu zaštitu, vlada mu nije ispisala bjanko ček kojim se obavezala da će ga financirati desetljećima bez obzira na postignute rezultate. Naprotiv, tražila je efikasan i jasan plan oporavka koji je uključio i bolne ali neophodne poteze koji će dovesti do oporavka, tražeći od Predsjednika uprave GM-a da na sudu potvrdi kako će te poteze donijeti ili izgubiti državnu potporu.
Masivna javna potrošnja
U izvješću Svjetske banke o javnim financijama Hrvatske za 2007. godinu navedeno je kako Hrvatska na potpore i subvencije daje 3,3 posto BDP-a, što je šest puta više novaca nego što se daje u zemljama EU15. Prevedeno, svaki Hrvat godišnje daje 2,000 kuna za državne potpore, a svaki zaposleni blizu 6,000 kuna. Te se potpore i subvencije uglavnom daju za brodogradnju, promet i poljoprivredu, a navodi se i kako je "mnogo slučajeva korištenja izravnih i neizravnih subvencija radi odlaganja rješenja kod raznih oblika kriza u poduzećima, odnosno izbjegavanja situacija koje bi inače dovele do stečajeva i zdravog restrukturiranja poduzeća".
Te se potpore, treba se reći, koriste u čisto populističke svrhe i kupovanje socijalnog mira (primjer poticaja za mljekarstvo), a odgađaju rješavanje sistemskih problema hrvatskog gospodarstva. Nadalje, činjenica da te eskapade plaćaju porezni obveznici pokazuje koliko ležerno i neodgovorno hrvatska vlada upravlja novcima poreznih obveznika.
Neodgovornost i bahatost
Hrvatska brodogradilišta, koja su prije rata poslovala vrlo dobro, nakon rata su sustavno lošim vođenjem pod patronatom države postala crna rupa gospodarstva. Do toga uopće nije moralo doći, dapače, moglo se izbjeći puno puta. Da se njihovo poslovanje restrukturiralo davnih dana, ili da se tražilo da donesu financijske planove kojima bi pokazali kako uskoro mogu postati profitabilna, brodogradilišta se već gotovo dva desetljeća drže pod lošom državnom upravom, a ponekad su, kao u slučaju Brodosplita, mjesta jasnog kriminala. Kriminala, naravno, koji ima veze s državnim vrhom, ali zbog kojega niti jedna mjerodavna institucija nije reagirala.
Konstantno izbjegavanje da se suoči s realnim problemima gospodarstva u zadnjih dvadeset, a posebno u zadnjih pet godina, dovela je do situacije u kojoj premijeri daju ostavke, sazivaju se nove vlade, tri do četiri puta godišnje se mora donositi rebalans proračuna, dugovi vise nad glavom, a prijetnja sve jačim udarima na gospodarstvo je sve prisutnija. Sasvim je jasno, dok se hrvatska vlada ne odluči prema novcima poreznih obveznika odnositi odgovorno, ili barem pristojno, male su šanse za velikim promjenama.