Prošli tjedan u Rusiji je bio ispraćaj preminulog ruskog opozicionara Alekseja Navalnog.
Sahrana Alekseja Navalnog održana je u crkvi ikone Majke Božje u moskovskom okrugu Marjino. Prema onome što dolazi iz kruga opozicijskih kanala i medija, govori se da je izdana naredba da se "maksimalno smanji" vrijeme obreda sahrane. Policija je prije sahrane crkveni prostor ogradila metalnim ogradama (kakve sigurnosne snage i obično postavljaju kod velikih skupova) pa je samo nekolicina uspjela ući u crkvu. Nakon odlaska na groblje dozvoljen je posljednji ispraćaj svima koji su to htjeli.
Prema procjenama, deseci tisuća ljudi su se okupili kako bi odali počast pokojnom opozicionaru, ali i kako bi pokazali svoje nezadovoljstvo režimom u Kremlju. Ljudi s pogrebnim buketima i molitvenicima strpljivo su u kilometarskoj koloni čekali svoj red da se pozdrave s pokojnikom. Atmosfera je bila tmurna i spokojna, kakva i priliči ovakvom događaju. Ljudi su uglavnom tiho i mirno razgovarali, a neki su ponijeli transparente s porukama kritike prema vlastima.
Vlast dozvolila sprovod?
Iako su postojale špekulacije, ali i indicije kako vlast neće dozvoliti otvorenu sahranu političara, već da će to biti zatvoren sprovod, kao u slučaju Jevgenija Prigožina, vlast se ipak odlučila dopustiti da građani isprate političara koji je bio simbol opozicijskog djelovanja prema Kremlju. Zbog čega su to ruske vlasti dopustile?
Odluka za dozvoljavanjem sprovoda ima nekoliko razina. Prva jest svakako što uskoro idu izbori i vlast je vrlo vjerojatno procijenila da bi gušenje sprovoda, a što je na neki način i protest vlastima, za vlast u Kremlju imala više štete nego koristi. Stoga je Kremlj dozvolio sahranu, ali u onom obliku u kojem bi taj sprovod zaista bio sprovod, bez mogućnosti da poraste u neki širi prosvjed ili građanski bunt.
Vlast je na vrijeme pohapsila one koje je smatrala da bi mogli eventualno "povući" masu da otvorenije prosvjeduje te organizirala policiju tako da oteža građanima da se masovno okupe. Građani su uglavnom stajali u kolonama na nogostupima, ceste su bile zatvorene itd. Dakle nije bilo moguće, osim na groblju, da se dogodi da velika masa ljudi bude na manjem prostoru, već su građani bili "razvučeni" u kilometarskoj koloni.
Također, građani nisu bili skloni iskazivanju nezadovoljstva, tek su se tu i tamo mogle čuti poruke poput: "Ne ratu" i "Putin je ubojica", ali uglavnom bez neke koordinacije i prosvjednog karaktera kako to obično biva. S druge strane, Navalni je uglavnom imao podršku u građanskom, europskom dijelu Rusije, što znači da je za vlast u Kremlju puno manja opasnost nego recimo da je sličnu stvar dozvolila za pokojnog šefa Wagnera, čiji su simpatizeri znatno militantniji, a samim time i opasniji za vlast.
Također, Prigožin je bio dio vlasti, odnosno osoba koja je imala podršku nekoga u Kremlju, ali i nekog iz oligarhijsko-poslovnog kruga bliskog Kremlju. To znači da je prvo političkim, a zatim i fizičkim uklanjanjem šefa Wagnera jedna struja vlasti imala namjeru da smanji utjecaj druge struje. U tom smislu, Prigožin je dakle bio puno opasniji za eventualnu smjenu vlasti nego Navalni. Opozicija okupljena oko Navalnog jednostavno nije imala tu moć, jer je na svaki način bila udaljena od bilo kakve mogućnosti da upravlja bilo čime, što bi ugrozilo vlast.
Kremlj je poslao jasnu poruku Zapadu
Građansko-liberalna opozicija svoju snagu u Rusiji ima u velikom dijelu građanske Rusije, odnosno onog dijela stanovništva koje bismo kolokvijalno mogli nazvati srednji sloj. Iako je to značajan broj građana koji su podržavali Navalnog, Kremlj se jednostavno može boriti s tom opozicijom. S druge strane, nacionalistička opozicija je puno veća opasnost za vlast u Kremlju, jer ta struja uglavnom proizlazi iz trenutnih struktura vlasti.
Uz to, eventualno poklapanje iskazivanja neslaganja različitih opozicijskih snaga s političkim vrhom bio bi ozbiljan udarac za Kremlj. Stoga je ovakvim postupkom i dozvoljavanjem okupljanja Kremlj na neki način amortizirao nezadovoljstvo građana Rusije koji su podržavali pokojnog Navalnog i na barem neko vrijeme namirio potrebu građana da iskažu svoj stav.
Isto tako, nije nevažno ni to da ovime Kremlj šalje poruku zapadnom svijetu kako, eto, nema ništa konspirativno i netransparentno vezano za smrt opozicionara. Tijelo je predano obitelji, obitelj je organizirala sprovod, građani su mogli ispratiti svog političkog predstavnika itd. Uglavnom, Kremlj je ovime htio dati do znanja da ne osjeća odgovornost za smrt opozicijskog političara, odnosno da je ova smrt samo splet okolnosti.
Reakcija Ukrajine
U kontekstu posljednjeg ispraćaja Navalnog, zanimljiva je bila i reakcija Kijeva. U trenutku kada se saznalo za smrt, Kijev je, u skladu sa zapadnim narativom, "požurio" optužiti ruskog predsjednika i politički vrh Rusije za ubojstvo, bez da je za to imao opipljive dokaze. Odnosno, stav Zapada (i Kijeva) je bio takav da je Navalni u zatvoru zbog političkog aktivizma i suprotstavljanju vlastima te da je to dovoljan razlog za pozivanje Kremlja na odgovornost a priori.
Međutim, dogodilo se da je Navalni na neki način preuzeo "štafetu" izravne borbe protiv Putina, koju je dosad imao ukrajinski predsjednik, Kijev je osjećao da predsjednik Zelenski gubi primat borbe protiv Putina u zapadnoj javnosti. Jednostavno, preko noći je Navalni postao prvi čovjek u obrani od naleta ruskog predsjednika i režima u Kremlju. Tako se nakon prvih oštrih kritika prema Moskvi kasnije mogla čuti znatno ublažena retorika.
Kiril Budanov, šef ukrajinske obavještajne agencije GUR-a, izjavio je (a ukrajinski mediji prenijeli) da je ruski opozicionar Aleksej Navalni umro prirodnom smrću, konkretno zbog krvnog ugruška.
"Možda ću vas razočarati, ali znamo da je umro od krvnog ugruška. Manje-više je potvrđeno", rekao je Budanov za ukrajinske medije. Indikativno, spomenuo je i da se ruski režim neće urušiti "sam od sebe" te da ga je bez "pomoći" Ukrajine nemoguće srušiti. Nastavio je s tim narativom, govoreći da je stabilan režim u Moskvi prijetnja Kijevu i da će Ukrajina nastaviti s operacijama na ruskom teritoriju.
Negativne reakcije na Budanova
Jedna od neovisnih ruskih novinarki po imenu Julija Latinjina, koja piše za ruski opozicijski list Nova Gazeta, napisala je kako su ukrajinske vlasti "užasno ljubomorne" na Navalnog toliko da idu u korak s narativom Kremlja vezanim za njegovu smrt. Spominje kako je Ukrajini potrebno da je samo predsjednik Zelenski taj "heroj" koji se bori protiv Putina te da nema mjesta za drugog.
Inače, Nova Gazeta je jedan od najpoznatijih opozicijskih medija u Rusiji, čiji su novinari godinama unazad ubijani i pronalaženi mrtvima u nerazjašnjenim okolnostima. Jedan od najpoznatijih je slučaj Ane Politkovske, koja je bilo izrazito kritična prema ruskom predsjedniku, a ubijena je u svom apartmanu u Moskvi 2006. godine.
Budanov je ovom izjavom izazvao negativnu reakciju političkih aktera i novinara u onom dijelu građansko-liberalne opozicije, koja je dosad jedina unutar Rusije otvoreno zagovarala prekid rata u Ukrajini i svo vrijeme rata iskazivala suosjećanje prema stradanju i teškoćama građana Ukrajine.
Također, na mnogim ukrajinskim portalima i Telegram kanalima, rusku oporbu se naziva "kukavicama i robovima", nesposobnima za odlučan prosvjed. Međutim, stvarna situacija ruske građanske oporbe je puno složenija nego što se prvoloptaški zaključuje da se tu radi o "kukavicama nesposobnim za odlučan prosvjed".
S jedne strane, broj građana Rusije koji se protive ratu i onih koji se ne slažu s ruskim predsjednikom, prema istraživanjima, jest oko 16% (istraživanje proveo Levada centar), što je otprilike jednak postotak kao i prije dvije godine kada je rat započeo. Međutim, nekoliko milijuna građana Rusije, onih koji su se otpočetka protivili ratu, napustilo je zemlju i ne ulaze u ova istraživanja, što znači da nezadovoljstvo raste iako je dojam kako građane Rusije rat u Ukrajini ne dotiče previše.
Ruska opozicija
Isto tako, po dostupnim istraživanjima i procjenama, većina građana i dalje ne razumije ciljeve rata. S druge strane, među poslovnom elitom, šok od rata i sankcija je prošao te među njima ima puno manje panike i nezadovoljstva. Rusko gospodarstvo se postupno prilagođava novoj stvarnosti, a većina oligarha i poslovnih ljudi se već prilagodila tome. Bez barem jednog dijela elite na svojoj strani, ruska oporba nema nikakve šanse čak ni pokušati doći do vlasti ili slobodnijih izbora.
Dalje, nakon smrti Navalnog oporba je obezglavljena i zasad nema dovoljno jaku figuru koja bi preuzela mjesto preminulog političara. Oporba se ne izjašnjava ni o tome kako bi rat u Ukrajini trebao završiti. Načelno su protiv rata i za novu izgradnju veza s Ukrajinom, ali nije jasno ni što ni kako. Rasprava među oporbenjacima ide u smjeru da je jedan dio oporbe za poraz ruske vojske vraćanje Ukrajine na granicu iz 1991. godine te isplate odštete Ukrajini, dok se drugi dio oporbe zalaže za tzv. korejski scenarij, odnosno granicu na liniji bojišnice.
Drugi stav se temelji na činjenici da, u slučaju poraza Ruske Federacije i povratka na granice iz 1991. godine, postoji velika opasnost od nemira i kaosa u zemlji, što će opet najviše pogoditi srednji sloj. Kao rezultat toga, moglo bi se dogoditi da na vlast opet dođe autoritativni vođa s mogućnošću da režim bude još čvršći od trenutnog. Također, u trenutnoj situaciji poraz ruske vojske na frontu nije izgledan scenarij pa bi prema tezi drugog stava zaustavljanje rata na trenutnoj liniji bojišnice u najmanju ruku zaustavilo daljnju militarizaciju unutar Ruske Federacije.
Ipak, "korejski scenarij" je trenutno tek hipotetski scenarij koji i Ukrajina i Zapad kategorički odbijaju. Stoga je jasno da dio ruske oporbe dijeli stav koji je u skladu sa stavovima Zapada i Ukrajine. No, ako bi se taj stav na Zapadu promijenio te kad bi krenuli stvarni pregovori, tada bi, vrlo izvjesno, takav stav podržala i ruska opozicija.