Sjetim se katkad bivšeg klijenta, pomalo čudnovatog časnika Bundeswehra u mirovini, imao je on i svoju dijagnozu. Pisao je prosvjedno pismo Marxu - kardinalu, naravno (onog "pravog" Marxa nije mogao ni smisliti).
Naime, pristupačni i pomirljivi katolički velikodostojnik jednom je prigodom posjetio džamiju. Pustili su ga da uđe, ali ne s križem na prsima, njega je morao odložiti tamo gdje inače vjernici ostavljaju cipele. "Um Gottes Willen", siktao je ostarjeli časnik, citirajući dio svog pisma, "da simbol naše religije završi sa smrdljivim cipelama!".
S klijentima, dakako, nikada ne ulazim u bilo kakve svjetonazorske rasprave, samo ih puštam da pričaju što god hoće i klimam glavom.
No, ja sam tog umirovljenog Oberstleutnanta, ljudski gledano, sasvim dobro shvatio, shvaćate ga i vi, kakvo god bilo vaše uvjerenje (a ima vas svakakvih). Donekle razumijem i te muslimane iz priče, koji ne žele da im tko u svetište stupi s insignijama njima takorekuć neprijateljske religije.
Svejedno, bezveze mi je što nisu našli neki primjereniji način da pohrane simbol koji je kršćanima najvažniji, čak i kod onih koji izbjegavaju nositi ga oko vrata (jer im je to idolopoklonstvo).
"A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista.", piše Pavao u Galaćanima 6,14. Daleko bilo da je Pavao nosio križ oko vrata, proći će dosta vremena prije no što se pojavi takav nakit. No, kakvo god mišljenje imali o tom komadiću metala ili drveta koji se povoljno prodaje po crkvama, znate da nije za igru i za bacanje u smeće.
Ili, za ostavljanje u ormariću za cipele.
Dođe mi da napišem pismo tom mom negdašnjem klijentu, samo su, objektivno gledajući, izgledi da će ga on pročitati još manji od onih da je adresirani kardinal ikada otvorio onu njegovu bukvicu, pažljivo je pregledao i dao si misliti o svom postupku i njegovim odjecima među konzervativnim katolicima.
Ali, da se ipak odlučim na pisanje, započeo bih riječima: Halt mal mein Bier, herr Oberstleutnant. I Nijemci imaju tu "hold my beer" frazu, kad nekome želite reći nešto još upečatljivije od onoga što vam je on upravo ispričao. Obično se nastavi s "und schau dir das an", i pogledaj si ovo.
U Lijepoj Našoj simbol križa ne stavljaju u ormarić za cipele nego ga spajaju s fašističkim znakom.
Simbol spasenja ponuđenog cijelom čovječanstvu spaja se sa simbolom rasne i nacionalne nadmoći jedne posebne skupine. Simbol davanja samog sebe do kraja, "do smrti na križu" (Filipljanima 2,8) spaja se sa simbolom nasilnog oduzimanja života nepoželjnima. Simbol ubijanja neprijateljstva između ljudi spaja se sa simbolom neprijateljstva i ubijanja svih koji nisu naši.
Godi li Vam ovo pivo – naše hrvatsko, katoličko – Herr Oberstleutnant? A trebate ga popiti do kraja, mi ga cugamo već trideset i kusur godina, mnogima jako godi, a mnogima se povraća.
Imamo i običaj da na Dan nevine dječice betlehemske u crkvi držimo misu za čovjeka koji je odgovoran za smrt barem dvadeset tisuća nevine djece. Zapravo, krive zbog nošenja nešto drugačije verzije križa od katoličke.
Imamo Vam i mi ovdje, kao i kod vas u Njemačkoj, raznih katolika: tradicionalnih i modernih, lijevih i desnih, konzervativnih i liberalnih, ne baš jednako raspoređenih.
I bojim se da o ovome dosad nitko nije pisao našem (još neimenovanom) kardinalu. Štoviše, čini mi se da ni njemu ne smeta ni spajanje križa s fašizmom niti spomen na krvnika sred blagdana posvećenog ubijenim bebama (iz, doduše, izmišljene priče).
Nedavno su se naši biskupi pobunili zbog najavljenog uvođenja zdravstvenog odgoja, premda sam program još nije niti napisan. No, ne bune se zbog križa unutar ušatog U, čiji je program odavno i napisan i proveden. Simboliziran s tri jezovita P - pobiti, pokrstiti, potjerati.
Proveden u logorima kakvih su se i nacisti gadili i na brojnim stratištima, od glavnoga grada Zagreba, gdje su vješali javno do posljednjega dana svoje strahovlade, pa sve do zadnje selendre u zabiti, gdje su bestijalno klali od oronulog starca do bebe u kolijevci. I to vam je, priznat ćete, nebrojeno puta smrdljivije od ormarića za cipele. Noge se daju i oprati, a krv nevinih nikada.
Uviđam da mi se ovo pismo pokojnom klijentu pretvorilo u pismo zagrebačkom nadbiskupu – i svim biskupima, svećenicima, pa i vjernicima Katoličke crkve u Hrvatskoj. Ne mislim ići u dužinu i širinu, ostavimo se sada isprazne retorike. Želim samo postaviti pitanje o križu unutar ušatog U.
Je li to po vama skrnavljenje temeljnog kršćanskog simbola? Odgovorite jednostavno, s DA ili NE. Jasno i glasno, bez uvijanja i teološko-domoljubnih frazetina od kojih mene (i sve nas odavno) boli glava.
Pa da onda i mi vi znamo na čemu smo i kakva je zapravo ta vaša religija. I hoćete li Isusa ili Antu? Obojicu ne možete, pa da vas je i sto milijardi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje.
"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."