PREMA jednom od najraširenijih mitova o gospodarstvu Hrvatske, njenu ekonomiju kontroliraju strane kompanije i sve bitne sfere gospodarstva su zauzela poduzeća koja su u vlasništvu stranaca i kompanija iz inozemstva.
Često se na televiziji i u drugim medijima mogu čuti/pročitati izjave poput "stranci su sve pokupovali" i "sve smo prodali", a takve izjave su drage političarima, društvenim komentatorima, intelektualcima i ekonomistima.
Oko te navodne činjenice se slažu svi: političari i građani, ljevica i desnica, visokoobrazovani i niskoobrazovani, urbani i ruralni. Nakon desetljeća uvjeravanja društva od strane političkih, akademskih i medijskih krugova, nastao je konsenzus unutar Hrvatske. A prema tom konsenzusu Hrvatska je rasprodana strancima i gospodarstvo su preuzeli stranci, a to je razlog ekonomskog zaostajanja Hrvatske.
Osim anegdotalnim primjerima, pričama o pojedinačnim slučajevima na temelju kojih se stvorio cijeli narativ, šovinističkim budnicama i prosvjednim plakatima raznih interesnih skupina, nitko nikada nije dokazao da je zaista tako. Za dokaz je potrebno nešto više od priče; potrebni su podaci i usporedba s drugim državama.
Samo 3.7 posto kompanija u Hrvatskoj pod kontrolom je stranaca, ali ostvaruju trećinu ukupnog prometa
Državni zavod za statistiku, kao jedna od rijetkih institucija u Hrvatskoj koje relativno dobro rade svoj posao, prikuplja podatke o poduzećima u Hrvatskoj: njihovom broju, vlasništvu, broju zaposlenih, ukupnom prometu i ostvarenoj dodanoj vrijednosti. Pri tome koristi metodologiju statističke agencije EU Eurostat, što nam omogućuje usporedbu s ostalim državama članicama.
Objavljuju se podaci o domaćim poduzećima pod inozemnom kontrolom, što znači da se određuje je li vlasnik neke kompanije u jednoj zemlji zapravo kompanija u drugoj zemlji. Primjerice, u domaća poduzeća pod inozemnom kontrolom bi spadale podružnice kompanija iz Njemačke u Hrvatskoj, ali i kompanije u Hrvatskoj koje su već postojale, ali ih je kupila neka kompanija iz Njemačke.
Prema podacima DZS-a, 2020. je u Hrvatskoj bilo aktivno 180.537 poduzeća, od čega 6700 pod inozemnom kontrolom. Iako je tek 3.7 posto poduzeća bilo pod kontrolom stranih kompanija, u njima je bilo zaposleno 17 posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj, ili 185.061 radnik.
Ukupno su ostvarila 203.6 milijardi kuna prometa, što je gotovo trećina (31 posto) od ukupnog prometa nefinancijskog dijela gospodarstva Hrvatske. U godini je ostvareno 52.5 milijardi kuna dodane vrijednosti od strane poduzeća pod stranom kontrolom, što je 27.5 posto ukupne dodane vrijednosti koju je te godine ostvarilo cijelo gospodarstvo Hrvatske.
Zaokruženo, tek jedno od 27 poduzeća u Hrvatskoj je pod kontrolom neke kompanije iz inozemstva, ona zapošljavaju svakog šestog radnika (17 posto), ostvaruju trećinu ukupnog prometa (31 posto) i više od četvrtinu ukupne dodane vrijednosti ostvarene u gospodarstvu Hrvatske tijekom godine.
Poduzeća pod stranom kontrolom su efikasnija i imaju veće plaće
Na poduzeća pod stranom kontrolom otpada 24.6 posto ukupnih troškova osoblja u gospodarstvu Hrvatske (plaće i drugi oblici kompenzacije za rad), iako zapošljavaju "samo" 17 posto radnika. To može značiti da u prosjeku zapošljavaju kvalificiranije radnike od poduzeća pod domaćom kontrolom ili da bolje plaćaju radnike.
Efekt razlike u kvalifikacijama radnika se može eliminirati ako se usporede poduzeća unutar iste djelatnosti. Za to je najlakše usporediti prosječne plaće u trgovačkim lancima te odrediti imaju li veće prosječne plaće trgovački lanci u stranom vlasništvu ili trgovački lanci u domaćem vlasništvu.
Prema podacima Fine za 2021., prosječna plaća radnika u Konzumu je iznosila 4978 kuna, u Plodinama 5905 kuna, a u Tommyju 5840 kuna. Prosječna plaća tri najveća trgovačka lanca sa sjedištem ili pod kontrolom kompanija sa sjedištem u Hrvatskoj je iznosila 5574 kune.
Prosječna plaća u Lidlu je 2021. bila 9604 kune, u Sparu 6201 kunu, a u Kauflandu 7393 kune. Radi se o tri slične kompanije prema djelatnosti, iako s različitim modelima poslovanja u odnosu na domaće. Prosječna plaća tri trgovačka lanca u Hrvatskoj pod stranom kontrolom je 2021. iznosila 7732 kune, 38 posto više nego u domaćima.
Naravno, radi se o jednoj djelatnosti i kompanijama koje imaju različite modele poslovanja, ali nije tajna da strane kompanije u Hrvatskoj u prosjeku isplaćuju veće plaće od domaćih. Jedan od razloga je taj što su jednostavno efikasnije i produktivnije jer sa 17 posto od ukupnog broja radnika u hrvatskom gospodarstvu ostvaruju 27.5 posto ukupne dodane vrijednosti i 31 posto prometa. To im omogućuje da imaju veći udio u troškovima osoblja (24.6 posto) nego što imaju udio u ukupnom broju radnika (17 posto).
Hrvatska ima manji udio kompanija pod inozemnom kontrolom od većine država Europske unije
Zanimljivo je usporediti Hrvatsku s ostalim članicama Europske unije. Podaci Eurostata se odnose na 2016., ali relativni odnosi se nisu mogli puno promijeniti. Prema tim podacima, te godine je 23.4 posto ukupne dodane vrijednosti u gospodarstvu Hrvatske ostvareno u poduzećima pod stranom kontrolom.
To je manje od prosjeka Europske unije (25 posto) i daleko manje od usporedivih država poput Mađarske, Slovačke, Češke, Irske, Estonije, Litve, Latvije, Bugarske i Slovenije. Među tim državama, kompanije pod kontrolom stranaca najveći su udio u ukupnoj dodanoj vrijednosti ostvarile u Mađarskoj (51.4 posto), Slovačkoj (48.1 posto), Rumunjskoj (44 posto) i Češkoj (43.3 posto).
Hrvatska je s udjelom od 23.4 posto imala manji udio od ukupne dodane vrijednosti pod inozemnom kontrolom od Njemačke (24.8 posto). To je neprirodno jer bi Hrvatskoj kao manjoj državi taj postotak trebao biti bliži sličnim državama poput Mađarske, Slovačke i Češke, a ne biti u rangu velikih država koje imaju daleko veće unutrašnje tržište.
Ako je Hrvatska sve prodala strancima, i Njemačka je
Činjenica da u Hrvatskoj kompanije pod stranom kontrolom udio u dodanoj vrijednosti ostvaruju kao u daleko većim državama s velikim unutrašnjim tržištem, dok u veličinom i ekonomskom snagom sličnijim državama daleko veći udio u ukupnoj dodanoj vrijednosti ostvaruju poduzeća pod stranom kontrolom, jak je signal da je Hrvatska sasvim nezanimljiva destinacija za strane investicije.
Dakako, time se i razbija mit o tome da u Hrvatskoj sve kontroliraju stranci, da je Hrvatska sve prodala, da se stranim investitorima pogoduje na štetu domaćih... Razbijaju se sve slične floskule kojima političari, mediji, intelektualci i drugi lažu građanima Hrvatske. Toliko dugo i toliko intenzivno im po tom pitanju lažu da više nitko i ne preispituje istinitost tih navoda.
Njihov cilj je čuvati vlastite interese. Ulazak bilo kakve konkurencije iz inozemstva im ne odgovara u situaciji kada su uspostavili jako dobru kontrolu nad gospodarstvom Hrvatske i ekonomijom upravljaju dogovorno, klijentelistički, nepotistički i kriminalno. Svaki stranac remeti to za njih idealno stanje.
Puno je primjera kako se strani investitori, strani kupci i strane kompanije demoniziraju ako pokažu interes za ulazak na tržište Hrvatske. Primjerice, većina se može sjetiti medijske kampanje ocrnjivanja Lidla u vrijeme kada je ulazio na hrvatsko tržište i time stvarao konkurenciju Todorićevom Konzumu.
Vođena je cijela medijska kampanja ocrnjivanja Lidla, s navodima poput onih da blagajnice nemaju pauzu i prisiljava ih se da nose pelene, a u njoj su sudjelovali brojni mediji, kolumnisti, komentatori i "intelektualci".
Građane se uvjeravalo da Lidlu ne treba dopustiti dolazak u Hrvatsku, i to zato da bi se zaštitili radnici i općenito hrvatsko gospodarstvo. U stvarnosti je gotovo sigurno tu medijsku kampanju pokrenuo Todorićev Konzum da bi zaštitio svoju monopolističku poziciju na tržištu. Danas je Lidl jedan od najpoželjnijih poslodavaca u državi, a prosječna plaća je daleko veća nego u "domaćim" kompanijama.
Korisni idioti su desetljećima Hrvate uvjeravali da rade protiv vlastitih interesa
Slične laži kao one o Lidlu se ponavljaju tri desetljeća, a ljudi su postali uvjereni da se trebaju bojati stranih kompanija. Najčešće se to odnosi na zaštitu pozicija državnih i poludržavnih kompanija, koje služe za uhljebljivanje politički podobnih, pa je u tu svrhu potrebno očuvati njihov nacionalni reket.
Činjenica je da takve nacionalne reketarske kompanije nisu u interesu nikome osim političkoj kasti koja ih kontrolira, ali mediji i "intelektualci" su uvjerili Hrvate da je u njihovom općem interesu da čuvaju interese politički podobnih i korumpiranih.
Dio njih to nije činio s lošom namjerom, nego su samo bili korisni idioti. A intelektualni korisni idioti su stvorili naciju idiota, koja aktivno radi protiv vlastitih interesa. Razni politički, medijski i intelektualni paraziti su uvjerili Hrvate da čuvaju interese tih istih parazita, a ne vlastite.