Kinesko-indijski rat 1962. godine, poznat i kao Kinesko-indijski rat 1962., bio je kratak, ali intenzivan sukob između dviju azijskih sila, čije posljedice odjekuju i danas u geopolitičkim odnosima između Kine i Indije. Počeo je 20. listopada 1962. godine, kada su kineske trupe pokrenule koordiniranu ofenzivu na spornim granicama u Himalajama, osobito u regijama Aksai Chin i Sjeveroistočno pogranično područje (danas Arunachal Pradesh).
Sukob, vođen na ekstremnim visinama i u surovim klimatskim uvjetima, nije bio samo borba za teritorij, već i odraz dubljih nesuglasica između dviju država koje su težile regionalnoj dominaciji i globalnom utjecaju u kontekstu Hladnog rata. Uzroci rata leže u kolonijalnom nasljeđu, loše definiranim granicama i političkim nesporazumima, trenutak kada su ambicije dviju zemalja kulminirale u oružani sukob.
Korijeni sukoba sežu u kolonijalnu prošlost i nejasno definirane granice između Britanske Indije i Tibeta. Ključno pitanje bila je McMahonova linija, uspostavljena 1914. godine na Simla konferenciji između Britanije i Tibeta. Kina taj sporazum nikada nije potpisala niti priznala, tvrdeći da Tibet, pod kineskom suverenošću, nije imao pravo potpisivati međunarodne sporazume.
Na zapadu, regija Aksai Chin postala je drugi žarišni problem - Indija ju je smatrala dijelom svog teritorija Ladakha, dok je Kina tijekom 1950-ih izgradila stratešku cestu koja je povezivala Xinjiang i Tibet, čime je učvrstila svoju kontrolu nad područjem.
Tenzije su dodatno porasle 1958. godine kada je Indija otkrila kinesku cestu kroz Aksai Chin, smatrajući to kršenjem svog suvereniteta. Godinu kasnije, Indija je pružila utočište 14. Dalaj Lami nakon tibetskog ustanka, što je dodatno pogoršalo odnose.
Indijski premijer Jawaharlal Nehru isprva je pokušavao riješiti spor diplomatskim putem, ali je njegova "Forward Policy" - uspostava malih vojnih postaja na spornim područjima - dodatno provocirala Peking. Kineski vođa Mao Zedong iskoristio je priliku da pokaže snagu u trenutku kada se Kina oporavljala od unutarnjih kriza poput Velikog skoka naprijed.
U ranim jutarnjim satima 20. listopada 1962., Narodnooslobodilačka armija Kine pokrenula je dvostruku ofenzivu u dva glavna sektora duž sporne granice. Na istočnom frontu, u današnjem Arunachal Pradeshu, kineske snage prešle su McMahonovu liniju i brzo zauzele strateške točke, uključujući Tawang - važan budistički centar.
Na zapadu, u Aksai Chinu, kineske trupe napale su indijske položaje u dolinama Galwan i Chip Chap, koristeći logističku nadmoć i brojčanu superiornost.
Indijska vojska bila je slabo pripremljena: vojnici su djelovali na visinama iznad 4000 metara, uz nedostatnu opremu i zastarjelo naoružanje. Indijska strategija oslanjala se na male, razbacane postaje koje su bile laka meta za koordinirane kineske napade. Do kraja listopada, Kina je preuzela kontrolu nad većinom spornih položaja, uključujući prijevoje Se La i Bomdi La.
Rat je izbio u trenutku globalne napetosti zbog Kubanske raketne krize, što je ograničilo međunarodnu pozornost. Sjedinjene Američke Države pružile su Indiji vojnu i logističku podršku, dok je Sovjetski Savez ostao suzdržan zbog tada još uvijek važnih odnosa s Kinom.
Zemlje Commonwealtha izrazile su solidarnost s Indijom, dok je Pakistan, njezin regionalni rival, zadržao neutralan ili čak blago naklonjen stav prema Kini. Nehru je zatražio zapadnu vojnu pomoć, što je dovelo do isporuka lake opreme, no to nije promijenilo tijek rata.
Za Kinu, rat je predstavljao priliku za jačanje pozicije u regiji i pokazivanje snage svijetu, u trenutku kada je bila u ideološkom raskolu sa SSSR-om. Mao je pobjedu nad Indijom vidio i kao način da učvrsti nacionalni ponos.
Kineska ofenziva odvijala se brzo. Nakon mjesec dana borbi, 19. studenog 1962. Kina je proglasila jednostrani prekid vatre, a 21. studenog rat je završio. Kineske snage povukle su se iza McMahonove linije na istoku, ali su zadržale kontrolu nad Aksai Chinom, što je i danas slučaj.
Rat je ostavio Indiju s teškim gubicima: oko 1383 poginulih, gotovo 4000 zarobljenih i znatno narušenim ugledom. Kina je izvijestila o 722 poginula i 1697 ranjenih vojnika.
Rat iz 1962. imao je duboke i trajne posljedice. Indija je doživjela šok koji je razotkrio slabosti njezine vojske i doveo do opsežnih obrambenih reformi. Nehruova politička reputacija bila je ozbiljno narušena, a Indija se počela jače oslanjati na zapadne saveznike.
Kina je, s druge strane, učvrstila svoj status regionalne sile. Ipak, sukob nije riješio granični spor - umjesto toga uspostavljena je Linija stvarne kontrole (Line of Actual Control), koja ostaje izvor napetosti sve do danas, što je vidljivo i u novijim incidentima poput onih 2020. u dolini Galwan.