Kad je odlučio poslati policiju da na prvi dan blokiranja Varšavske ulice pohapsi prosvjednike, pa je još sklopio nemuštu obranu tvrdog muškarca koji "brani" državni poredak, Karamarko je dobio salvu kritika kao nikad prije. Ne samo da su se protiv njega okrenuli i Vladi naklonjeni mediji, nego policijska akcija nije naišla na odobravanje čak ni u onim najtvrdokornijim krugovima. Ministar je onda odlučio nekoliko dana pauzirati, pa se ponovno obratiti javnosti po ovom pitanju, onako ovlaš, prilikom polaganja temeljnog kamena kapelice poginulim pripadnicima ATJ-a Lučko. Javnost nam treba biti zahvalna, objavio je Karamarko, tvrdoglavo i dalje odbijajući priznati činjenicu da je napravio nemjerljivu štetu i policiji, i Ministarstvu, i Vladi, pa čak i HDZ-u, čiji uopće nije član.
Kasno Karamarko o PR-u razmišlja
Današnji ministrov istup tipičan je primjer kriznog komuniciranja u ovakvim slučajevima. Recept je maknuti se iz javnosti dok su strasti još uvijek uzburkane, pa onda nekoliko dana kasnije ponoviti svoje stavove. Tu je lekciju Karamarko naučio. Problem je u tome što je o PR-u trebao misliti puno ranije. Istina je da je policija imala formalno pravo privesti prosvjednike, ali je isto tako istina da to nije morala učiniti. Štoviše, da je razmišljao taktički, ne bi se uvalio u ovu kašu, ali još iz vremena ideje o policijskoj konjici jasno je da taktika nije jača strana Karamarkovog djelovanja.
Cijela policijska akcija u Varšavskoj odrađena je po starom dobrom komunističkom receptu. Treba pokazati čvrstinu i silu i time se razbija svaki otpor, mislio je ministar kad je slao policajce na goloruke i mirne prosvjednike. Naravno, takve stvari nikad zaista ne upale, a povijest - Karamarkova struka - one koji primjenjuju silu protiv opravdanih prosvjeda obično ne pamti kao čuvare reda, nego kao nasilnike. Postojao je cijeli niz poteza koje je Karamarko mogao povući i ispasti u puno boljem svjetlu, ali on je ponovno djelovao prije nego što je razmislio.
Prvo misli, onda radi
Primjerice, mogao je policiji narediti da se postavi u Varšavsku ulicu i čeka. Time ne bi izgubio ništa, a dobio bi puno. Jedan ili dva dana u cijeloj sagi oko Varšavske zaista nisu bitni, a dok bi čekali, policajci bi na terenu mogli vidjeti kako najbolje postupiti. Mogli su čak i pokušati mirno pregovarati s prosvjednicima, nagovoriti ih da se maknu, nekoliko puta im objasniti da imaju dužnost štititi akciju gradskih vlasti i onda, kad bi svi dogovori propali, mogli su krenuti u akciju. Usto, dok bi prosvjede promatrali na terenu, mogli su vidjeti koliko točno ljudi treba pritvoriti da bi se cijela stvar rasplinula.
Ovako su stihijski uhićivali ljude na tragu ideje da je dovoljno privesti 140 njih i time blokirati prosvjede, ali su se tu preračunali. Na kraju su imali sreću da nitko od prosvjednika nije reagirao agresivno ili nasilno, jer su mogli imati pravu tragediju usred glavnog grada, koji je zbog ministra još jednom uspio doći u sve svjetske medije kao mjesto represije. Ovako se našao samo u PR noćnoj mori iz koje se neće tako lako izvući.
Ako ministar misli nastaviti ovim tempom, čini se da bi MUP-u trebalo predložiti novo glasilo po kojemu će se ravnati – Cogito, ergo sum.