Lana Ponting imala je samo 16 godina kada je 1958. poslana u psihijatrijsku bolnicu u Montrealu. Ondje je, bez svog znanja i pristanka, postala jedna od tisuća žrtava strogo povjerljivog istraživanja koje je CIA provodila s ciljem kontrole uma. Danas je jedna od glavnih tužiteljica u skupnoj tužbi kanadskih žrtava tih brutalnih eksperimenata, a sud je nedavno odbio žalbu bolnice, čime je otvoren put za nastavak pravne bitke, piše BBC.
Prvo sjećanje Lane Ponting na Institut Allan Memorial bio je neugodan, gotovo medicinski miris. "Nije mi se sviđao izgled tog mjesta. Nije mi izgledalo kao bolnica", ispričala je za BBC iz svog doma u Manitobi. Ta bolnica, nekadašnji dom škotskog brodarskog magnata, postala je njezin dom na mjesec dana u travnju 1958. godine.
Sudac je tada 16-godišnjoj Lani naredio da se podvrgne liječenju zbog 'neposlušnog' ponašanja. Prema medicinskoj dokumentaciji, do koje je došla tek nedavno, Ponting je bježala od kuće i družila se s prijateljima koje njezini roditelji nisu odobravali nakon preseljenja obitelji iz Ottawe u Montreal. "Bila sam obična tinejdžerica", prisjetila se. No, sudac ju je svejedno poslao u Allan.
Jednom kad je stigla, postala je nesvjesna sudionica tajnih eksperimenata CIA-e poznatih kao MK-Ultra. Projekt iz doba Hladnog rata testirao je učinke psihodeličnih droga poput LSD-a, terapije elektrošokovima i tehnika ispiranja mozga na ljudima bez njihovog pristanka.
U projekt je bilo uključeno više od 100 institucija: bolnica, zatvora i škola diljem SAD-a i Kanade. U Institutu Allan, istraživač sa Sveučilišta McGill dr. Ewen Cameron drogirao je pacijente i prisiljavao ih da slušaju snimljene poruke, ponekad i tisućama puta, u procesu koji je nazivao 'istraživanjem'.
Dr. Cameron tjerao je Lanu Ponting da stotinama puta sluša istu snimku. "Ponavljalo se iznova i iznova, ti si dobra djevojka, ti si loša djevojka", prisjetila se Ponting. Ta tehnika bila je oblik "psihičkog usmjeravanja", objašnjava doktorandica Jordan Torbay, koja je istraživala njegove eksperimente.
"U suštini, umovi pacijenata bili su manipulirani verbalnim signalima", kaže ona, dodajući da je Cameron također proučavao učinke lijekova za spavanje, prisilne senzorne deprivacije i inducirane kome. Medicinska dokumentacija otkriva da je Ponting primala LSD, lijekove poput natrijevog amitala, barbiturate, stimulanse, kao i plin dušikov oksid, sedativ poznat kao plin smijavac.
"Do 30. travnja, pacijentica je bila podvrgnuta istraživanjima. Postala je prilično napeta i izuzetno nasilna kada joj je dan dušikov oksid, bacila se iz kreveta i počela vrištati", zabilježio je dr. Cameron u jednom od njezinih kartona.
Surova istina o eksperimentima MK-Ultra prvi put je izašla na vidjelo 1970-ih. Od tada je nekoliko žrtava pokušalo tužiti SAD i Kanadu. Tužbe u SAD-u uglavnom su bile neuspješne, no 1988. kanadski sudac naredio je američkoj vladi da isplati devet žrtava po 67.000 dolara.
Godine 1992. kanadska vlada isplatila je 100.000 kanadskih dolara svakoj od 77 žrtava, ali bez priznanja odgovornosti. Lana Ponting nije bila među njima jer, kako kaže, tada još nije ni znala da je bila žrtva.
Desetljećima je Ponting osjećala da nešto nije u redu s njom, ali detalje o svom sudjelovanju u eksperimentima saznala je tek nedavno. Malo se sjećala onoga što se dogodilo u Institutu Allan, kao i godina koje su uslijedile. Na kraju se udala i preselila u Manitobu, gdje je dobila dvoje djece s kojima je i danas bliska, a sada je i baka četvero unučadi.
Ipak, kaže da je zbog vremena provedenog u Allanu pretrpjela doživotne posljedice. "Osjećala sam to cijeli život, pitala sam se zašto tako razmišljam ili što mi se to dogodilo", rekla je. Cijeli život, kaže, mora uzimati koktel lijekova kako bi se nosila s problemima mentalnog zdravlja, koje pripisuje boravku u institutu, kao i s noćnim morama koje je i dalje proganjaju.
"Ponekad se probudim vrišteći usred noći zbog onoga što se dogodilo", ispričala je. Bolnica Royal Victoria i Sveučilište McGill odbili su komentirati slučaj zbog tužbe. Vlada je za BBC ukazala na prethodnu nagodbu iz 1992., navodeći da je sklopljena iz "humanitarnih" razloga te da nisu prihvatili pravnu odgovornost.
Za Lanu Ponting, ova tužba prilika je da konačno dobije odgovore i mir. "Ponekad sjedim u dnevnoj sobi i misli mi odlutaju te mogu razmišljati o stvarima koje su mi se dogodile", kaže ona. "Svaki put kad vidim sliku dr. Camerona, to me toliko razljuti", dodala je.
Iako je rad dr. Camerona postao sinonim za eksperimente MK-Ultra, istraživačica Torbay kaže da njezino istraživanje pokazuje da on u to vrijeme nije znao da ga financira CIA. Njegova suradnja s američkom obavještajnom agencijom završila je 1964., a umro je nedugo nakon toga od srčanog udara 1967. godine.
No, bez obzira na to je li znao odakle dolazi novac, Torbay ističe da je morao znati da eksperimenti koje je provodio nisu etički. Nada se da će se tužba nastaviti i da će žrtve dobiti pravdu. "Ne radi se o tome da se pacijentima vrati ono što su izgubili, jer to nije moguće, već o tome da se osigura da njihova patnja nije bila uzaludna, da iz ovoga nešto naučimo", zaključuje.