ZA POČETAK - ajde da se ne lažemo. Ovotjedni sastanak na kojem su Sanader (i sve tvrđi Mesić) nagovorili sve čelnike opozicije da se malo prihvati malo odbije Ahtisaarijevu komisiju, težak je poraz Hrvatske. A kada se uskoro potvrdi ono što je već jasno, da će to na tko zna koliko dugo odgoditi hrvatsko članstvo u Europskoj Uniji, ona će morati priznati sebi i nešto još gore. Od nekoliko livada i oranica oko Plovanije, Svete Gere, Murskog središća i drugih vukojebina, Hrvatska je napravila svoje Kosovo i premda se u kosovskom mitu još ne utapa kao Srbija, ni to nije isključeno.
Znamo, već vidimo nekog nabrijanog forumaša koji će ciknuti da nije Hrvatska nego Slovenija napravila od tih vukojebina svoje Kosovo. Točno, i ona. Ali, brate mili, što je nas briga za Slovence, neka oni sami vide što će sa svojim fiksacijama i ludostima, imamo mi dovoljno i svojih. Čitava povijest čerupanja na ovim prostorima posljednja dva desetljeća i svodi se na to što su svi gledali što se kuha u tuđem loncu, iako je u svakome bila splačina, pa makar ona negdje više negdje manje smrdjela.
Ova carica postkomunističke tranzicije cijelo vrijeme imala je krunu od vrlo sumnjivog niskokaratnog zlata
Dobro, ako treba krenimo od slovenskih splačina. Ova carica postkomunističke tranzicije cijelo vrijeme imala je krunu od vrlo sumnjivog niskokaratnog zlata. No, na najvažnijim međunarodnim adresama procjenjivalo se da je Slovenija bila samo minimalno dotaknuta ex-yu ratovima, pa će se stanje popraviti, i zato joj se gledalo kroz prste i takve svinjarije kakva je 25 tisuća "izbrisanih". Ali, pokazalo se da se ona devedesetih godina ponašala kao najbolji đak dopisne škole koji je iz daljine upijao sve, ili gotovo, sve gadosti među zaraćenim "bratskim narodima".
Vidi se to, recimo, i iz sasvim svježeg primjera ponovno iskrsle inicijative da se referendumom odluči o gradnji ljubljanske džamije, što je skandal prvog reda, jer zemlja koja stavlja na glasanje zajamčena ljudska prava, okomiti putuje prema dnu. Ili po njemu već gmiže. Ali, vidi se to još više iz onoga što tangira nas u Hrvatskoj. Ovih dana doajen slovenske politike i pravnih znanosti, partizan France Bučar, zatražio je referendum na kojem bi Istrani odlučili žele li živjeti u Sloveniji ili Hrvatskoj.
I zbog biografskih sličnosti, neki su ga u Hrvatskoj već nazvali "slovenskim Dobricom Ćosićem", što je malko ipak pretjerano, kao što je vjerojatno pretjerano i predviđanje da se iza ovoga valja i pojava nekog slovenskog SANU-a i slovenskog Memoranduma. Ali, zato nije nimalo pretjerano nedavnu odluku parlamenta Slovenije da sve sporne teritorije i akvatorije prema Hrvatskoj proglasi slovenskim, usporediti sa srbijanskom aneksijom "srpskih autonomnih oblasti" u BiH (preteča današnje Republike Srpske). Ili s hrvatskom aneksijom tzv. Herceg-Bosne.
Slovenski odlikaš dopisne škole je odlično svladao gradivo ratova devedesetih
Eto, na to smo mislili kada smo rekli da je slovenski odlikaš dopisne škole odlično svladao gradivo ratova devedesetih. Ali, koliko god on dobro naštrebao to gradivo, kako bi se to moglo mjeriti s iskustvom pravog rata u kojem je Hrvatska bila u prvoj polovici devedesetih. Pa ipak, današnji hrvatski državni vrh je pao ispod razine tog iskustva, pa čak i ispod skromne razine Franje Tuđmana. On je u jednoj situaciji sličnoj ovoj potpisao mirovni sporazum Z-4, koliko god ga se gnušao, zato što je dobro procijenio da će ga odbiti tupavo ratoborni Milan Martić. Pustio je, dakle, da ovaj zakipjeli (po)četnik pobjedi samoga sebe vlastitom bahatošću i glupošću.
E, takve domišljatosti u sadašnjem hrvatskom državnom vodstvu ne vidiš ni na kilometre. Umjesto da mirno ubire plodove slovenske raspojasanosti, to se vodstvo također raspojasalo preko svake mjere, slijepo previđajući, to ide jedno uz drugo, da stalno skače sebi u usta. Tako tvrdi, samo jedan primjer, da granica u Piranskom zaljevu (Savudrijskoj vali) može ići samo i jedino sredinom zaljeva, ali to, vidiš, ne vrijedi za Dunav, gdje bi se granicu htjelo pomaknuti toliko ulijevo koliko je potrebno da se obuhvate sporne ade, pa i livade na drugoj strani obale.
Tamo gdje je Kosovo, tu je i Ahtisaari
I što onda drugo možeš reći nego da je pravo lice slovensko-hrvatskog spora s obje strane isto. To je provincijalni nacionalizam nadvikivanja preko seoskog plota, u koji se sistematično uvlačilo sve više Slovenaca i Hrvata, pa kada se i želi napraviti neki kompromis on je jednostavno nemoguć. Ovima je godinama utuvljivano, u posljednje vrijeme posebno, da je ustupanje svake stope zemlje i svake žlice mora izdaja, i oni nisu krivi, svakako ne najkrivlji, što se zbog toga svaki diplomatski dogovor unaprijed tretira kao kukavičko podvijanje repa.
Eto, to je najkraći mogući opis kosovizacije hrvatsko-slovenskih graničnih sporova, s tim da su se Slovenci ovdje pokazali pametniji, ili barem manje ograničeni. Odmah su shvatili da tamo gdje je Kosovo, tu je i Ahtisaari. Nama to malo teže ide.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Davor Pongračić/Cropix