Crna smrt usmrtila je više od 50 milijuna Europljana, gotovo polovicu tadašnjeg stanovništva, no stoljećima kasnije naše razumijevanje ove kataklizme i dalje je obavijeno zabludama.
Slično kao što dezinformacije o COVID-u i danas, više od pet godina nakon pojave virusa, predstavljaju ozbiljan problem, tako je i jedna književna priča iz 14. stoljeća oblikovala pogrešan narativ o širenju kuge.
Nova studija povjesničara sa Sveučilišta Exeter u Ujedinjenom Kraljevstvu otkriva da se zloglasna bolest vjerojatno nije širila kontinentom brzinom kako se dugo vjerovalo, a sve zbog izmišljenih pustolovina jednog prevaranta, piše PopSci.
Iako se bubonska kuga pamti po pustošenju Europe, njezino je podrijetlo i dalje predmet rasprava. Desetljećima je prevladavalo mišljenje da je kuga potekla iz Kine i proširila se Putem svile na zapad u svega nekoliko godina.
Iako su novija genetska istraživanja pomaknula epicentar bliže središnjoj Aziji, mnogi i dalje tvrde da je Crnoj smrti trebalo tek desetak godina da stigne do Crnog mora. Ta takozvana "teorija brzog tranzita" ostala je jedna od najpopularnijih hipoteza o napredovanju bolesti.
Međutim, primarni dokaz za ovu teoriju ne leži u genetskim ili arheološkim zapisima, već u književnom djelu - "Eseju o izvješću o kugi" (Risālat al-nabaʾ ʿan al-wabāʾ), koje je oko 1348. godine u Alepu napisao pjesnik i povjesničar Ibn al-Wardi.
Riječ je o najpoznatijem primjeru makame, arapskog narativnog žanra koji se fokusira na pustolovine putujućeg prevaranta. Makama kao žanr nastaje krajem 10. stoljeća, a posebnu popularnost stječe među pismenim mamelučkim ratnicima u 14. stoljeću, jer su priče bile pisane da se čitaju naglas u jednom dahu.
Radnja makame Ibn al-Wardija prati petnaestogodišnje putovanje lukavog prevaranta koje započinje u neimenovanoj regiji izvan Kine. Odatle se lik seli u Kinu, a zatim ostavlja trag uništenja kroz Indiju, središnju Aziju, Perziju, da bi na kraju stigao do Crnog mora i Sredozemlja.
Već do 15. stoljeća, arapski, a kasnije i europski povjesničari, počeli su tumačiti priču Ibn al-Wardija kao alegoriju temeljenu na stvarnim događajima, u kojoj je prevarant bio personifikacija same Crne smrti. To je nerazumijevanje, objašnjavaju autori nove studije, iskrivilo povijest kuge sve do danas.
"Svi putevi do činjenično netočnog opisa širenja kuge vode natrag do ovog jednog teksta. To je kao da je u središtu mitova o tome kako se Crna smrt kretala regijom", pojasnio je u izjavi povjesničar sa Sveučilišta Exeter, Nahyan Fancy.
Fancy je dodao da cijeli prihvaćeni narativ potječe iz te jedne makame, koja nije potkrijepljena bilo kojim drugim suvremenim izvještajima.
"Tekst je napisan samo kako bi se istaknula činjenica da je kuga putovala i varala ljude. Ne bi ga trebalo shvaćati doslovno", rekao je Fancy.
Ovo novo tumačenje ne umanjuje umjetničku vrijednost djela. Naprotiv, omogućuje nam da ga promatramo u ispravnom kontekstu. "Ove makame možda nam ne daju točne informacije o tome kako se Crna smrt širila.
Ali tekstovi su fenomenalni jer nam pomažu da vidimo kako su ljudi u to vrijeme živjeli s ovom strašnom krizom", rekao je Fancy.
Fancy ističe kako se povjesničari sada mogu usmjeriti na istraživanje drugih velikih regionalnih epidemija kuge, poput onih u Damasku 1258. ili u kineskom Kaifengu 1232.-1233. godine. Istovremeno, potreba za kreativnim izražavanjem usred krize ostaje univerzalna i povezuje prošlost sa sadašnjošću.
"Ovi spisi nam mogu pomoći da shvatimo kako je kreativnost možda bila način za ostvarivanje određene kontrole i služila kao mehanizam suočavanja u ovo vrijeme raširene smrti, slično načinu na koji su ljudi razvijali nove kulinarske ili umjetničke vještine tijekom pandemije COVID-19", zaključio je Fancy.