VEĆ i sami znate da su društvene mreže i internet dale sjajnu priliku brojnim, najblaže rečeno, nedoraslim umovima da se probiju u javnost svojim nebuloznim komentarima i statusima.
>> Kandidatkinja koalicije Brune Esih kaže da je svijet otišao kvragu otkad žene glasaju
Tko bi od vas ikada čuo za stanovitu Ivu Svagušu, kandidatkinju na listi Brune Esih, da ovo izgledom (i samo izgledom) simpatično stvorenje nije objavilo tvit koje uzrok sveg sadašnjeg zla nalazi u tome što su muškarci dali pravo glasa ženama (i što onda treba vratiti na božanske tvorničke postavke)? Bez fejsa i Twittera, tek mali broj njezinih zabrinutih ukućana, susjeda i kolega znao bi da postoji žensko čeljade koje koristi svoje pravo da bira i da bude birana kako bi ženama (uključujući i nesretnu Brunu) to zabranila.
Ovako sa sveprisutnim svemrežjem svekoliko pučanstvo ima priliku vidjeti kakav je intelektualni plod drilanja vjerom niknuo u jednoj mladoj glavi. Na stranu i to što su njezine šanse da stvarno provede tu sumanutu ideju jednake šansama misica da uvedu mir u svijetu.
Imaju i pravo ti crkvenjaci
Ja bih sada o tvorničkim postavkama na koje bi nas vratila ne samo Iva Svaguša, nego, ako se dobro sjećate, i cijela hrpa raznih teologa i crkvenjaka koji su javnost svojedobno zasipali svojim naukom o drugotnosti žene.
I odmah da velim kako u nečemu definitivno imaju pravo – ovaj svijet stubokom se izmijenio time što su žene dobile drugačije mjesto u društvu od onoga kojega su imale dugi niz stoljeća (i milenija). To što se žene sada normalno školuju, što se zapošljavaju, zarađuju svoj novac, odlučuju o tome za koga (ne)će se udati i sudjeluju u svim aspektima društvenog života (pa i u izborima), po mom skromnom mišljenju jest najveća tektonska društvena promjena u povijesti čovječanstva. U pravu su i katolički teolozi i britanski konzervativci koji su svojedobno gušili sufražetski pokret – dajte ženama ravnopravnost i društvo će potpuno izmijeniti svoj izgled.
Ne mislim reći da su današnje žene potpuno ravnopravne s muškarcima, nije to slučaj čak ni u razvijenoj zapadnoj demokraciji, ali je današnja žena u drastično drugačijoj poziciji od one u kojoj je bila moja baka. Nju su udali, i ne pitajući je za koga bi ona, njezino je bilo da radi po kući i brine se o djeci (osmero ih je izrodila). Nije mogla učiniti apsolutno ništa na promjeni svog života, nije mogla reći mom djedu da joj je svega dosta, pa onda živjeti negdje drugdje (istini za volju, djed je bio dobar prema njoj, imala je sreće s njim). Tako je to bilo u Makedoniji i gotovo posvuda po svijetu s početka prošloga stoljeća. Ona moja druga baka u to vrijeme počela je u Sarajevu nositi hlače, na sablazan svih "normalnih" i voditi jedan drugačiji život, manje ukalupljen u tradicionalne norme – premda je neke svoje bitke (poput one za skrb o djetetu) izgubila upravo zbog tih normi.
Za sve su krive komunjare
A žene iz generacije moje mame već su imale posao (mahom u tekstilnoj industriji), što je dovelo i do toga da se mogu i razvesti i pobaciti i živjeti po svome. Promjene su forsirali tadašnji komunisti na vlasti, ravnopravnost žena bila je jedna od točaka njihove agende – i budite uvjereni da je to jedan veliki dio razloga crkvenjačke mržnje spram komunizma.
Ali nisu se te promjene dogodile zato što su žene bile bezobrazne ili komunisti nasilni, nisu muškarci dali pravo glasa ženama zato što su bili naivni ili nepromišljeni. Promjene su utemeljene u proizvodnoj revoluciji koja je i omogućila i zahtijevala veće sudjelovanje žena. Namjesto ručnih alata koji traže jaku mušku ruku, sada imamo strojeve (pa onda i kompjutore) kojima upravlja pamet – u čemu žene ne zaostaju za muškima. Otvoreni su i mnogi drugi poslovi – poput medicinskih, pedagoških, menadžerskih i tisuća drugih, u kojima tjelesna snaga – jedini aspekt u kojemu žene objektivno zaostaju za muškarcima – više nije bitna.
I to je ono što ni Iva Svaguša ni konzervativni teolozi ne mogu ili ne žele shvatiti – mi se, sve i da hoćemo, ne možemo više vratiti na "tvorničke postavke". Jedino da odbacimo sve strojeve i vratimo se čisto manualnom radu, pa da opet bude bitno tko ima razvijenije bicepse i tricepse.
Mit o pradavnome raju
Zapravo je i ta priča o tvorničkim, dakle, od boga stvorenim postavkama jedna obična mitologija. Danas znamo da je položaj žena u prapovijesnim poljoprivrednim društvima bio prilično drugačiji od onoga u stočarskim kulturama. U poljoprivredi je postojala podjela rada, ali to nije bila podjela na važniji (muški) i manje važni (ženski) rad, sve je bilo podjednako cijenjeno. U tim je društvima i religija bila muško-ženska, postojali su i bogovi i božice, i Baalovi i Aštarte.
Stočarska kultura je bila puno agresivnija – stočari su bili prinuđeni u potrazi za pašom stalno mijenjati stanište, boriti se s domicilnim stanovništvom; oni su model stada kojeg predvodi ovan/jarac/bik preslikali i na društvo, na čijem čelu mora biti jaki i za rat sposobni muškarac. Koliko god da su nam biblijske priče nepouzdane, one ipak jasno ukazuju na to da su nastale u nomadsko-stočarskoj kulturi, u kojoj su odbačene i sve božice, pa je dotadašnji panteon božanstava sveden na samo jednog, muževnog i ratobornog boga. I u kojem su mitovi o nastanku svijeta, pa i o nastanku ljudskog roda, služili tome da uvjere narod kako je oduvijek bilo tako da su muški glavni.
Ali danas to djeluje uvjerljivo samo još nekim opskurnim petnaestominutnim zvijezdama fejsbuka. Koje ni same ne bi zapravo krenule natrag u ta davna vremena, sve kad bi i mogle.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala