Foto: Index, Hina
VELIKI požari koji su proteklih dana poharali Hrvatsku, a i danas su aktivni, na trenutak su skrenuli fokus cijele javnosti na živote običnih ljudi. Izvještavalo se o njihovim kućama koje su nestale u požarima ili su obranjene u zadnji trenutak zahvaljujući samoorganiziranju građana koji su uskočili i spasili stvar kada je državni sustav očito zakazao.
Zašto? U medijima se plasira objašnjenje kako je Krstičević emotivan čovjek i da je to bila emotivna reakcija. Ministar obrane je bio jako pogođen riječima predsjednice i prozivkama u medijima zbog zakašnjelog angažmana vojske, pa je ekspresno svima odlučio ljutito pokazati srednji prst i podnijeti ostavku. Neopozivu ili paradnu, to baš i nije sigurno. Pa naravno, tko bi Damiru Krstičeviću, tipičnom hrvatskom političaru, bio najvažniji u jednoj kriznoj situaciji nego - Damir Krstičević?
Zbog požara nije bilo hitnih reakcija predsjednice i premijera, zbog Krstičevića su odmah skočili
I kad je Krstičević u utorak poslijepodne obznanio svoj histerični potez, što se događa? Premijer Andrej Plenković saziva hitnu pres konferenciju - kakve u vezi požara naravno nije bilo - te svojem potpredsjedniku vlade i ministru obrane kao nekakav psihoterapeut poručuje da se skulira i da nema ništa od ostavke. Predsjednica Republike pak zabrinuto trepće i preko medija tješi Krstičevića da ona njega zapravo uopće nije prozivala i da ne prihvaća ostavku, dakle još jednom reagira mnogo brže nego kad je riječ o samim požarima, čiji je najstrašniji dio provela na ugodnoj večeri u Salzburgu.
Kada je riječ o sigurnosti i imovini građana, premijer i predsjednica ne vide razlog za hitnost reakcije, kad je u pitanju tankoćutni Krstičević, odmah skaču na noge. Ipak je on dio njihova elitnog političkog društvanca, nije tamo neka raja iz splitskih predgrađa koju će opet znati obrlatiti za glasove na izborima.
I tako se danas budi nacija, ujedinjena oko najvažnijeg državnog pitanja - kako se osjeća najveća nacionalna diva Damir Krstičević? Je li danas opet ubrojiv? Hvata li ga neka tjeskoba, neuroza, osjeća li se progonjenim?
Osjeća li da ga i dalje progoni nekakva voluminozna plavokosa avet i pljucka po njemu iz inozemstva? Je li onaj tip koji sliči na ostarjelog Harryja Pottera s bucmastim obraščićima doista njegov frend ili mu se to samo priviđa? Je li mu teško, je li ustao na lijevu nogu? Znoje li mu se dlanovi, drhte li mu ruke? Treba li mu utješni zagrljaj? Što ako opet popizdi, hoće li u afektu lansirati i nekakve rakete? Je li pretjerano zaključiti kako su nekontrolirane emocije ministra Krstičevića jedna od većih prijetnji za nacionalnu sigurnost Hrvatske?
Treba li nam ministar obrane koji ne može ostati staložen u krizi?
Naime, Krstičevića bi svaki odgovoran premijer nakon jučerašnjih eskapada u stilu razmaženog djeteta naglavce izbacio iz vlade, umjesto da ga moli da u njoj ostane. Ili je možda dobro imati histeričnog ministra obrane, jer je poznato da su vriska, ridanje i čupanje kose od naročite pomoći u kriznim situacijama. Nije da za mjesto ministra obrane treba biti staložen i kad su svi ostali oko tebe u panici. Nije da treba znati istrpjeti kritike i pokazati liderstvo kad je najteže, umjesto teatralno zalupiti vratima iza sebe.
Tko se danas još sjeća ljudi koji su izgubili sve u požarima, važno je da utvrdimo emocionalno stanje Damira Krstičevića. Polako saznajemo, kroz puštanje informacija u vladi bliske medije, da je Krstičević na jutarnjem kolegiju u MORH-u rekao da ostaje ministar obrane. Prošlo ga. “Davanjem ostavke želio sam malo prodrmati sustav da se zna tko je tko”, navodno je rekao Krstičević. To je onaj isti sustav za koji premijer Plenković tvrdi da je izvrsno funkcionirao tijekom “atraktivnog i interesantnog požara” koji je došao do rubova Splita.
Prodrmavanje sustava koji je navodno dobro funkcionirao, ostavka koja to i nije
Ako je sustav funkcionirao, zašto ga je trebalo prodrmati? Tko je tu lud? Zašto premijer koji tvrdi da je sustav funkcionirao zadržava na poziciji ministra obrane koji smatra da je sustav trebalo prodrmati i to iznenadnom ostavkom?
Ali nije tu kraj. Napeto se čeka da Krstičević konačno stane pred medije i odgovori na pitanje je li njegova ostavka doista ostavka ili mu je samo na trenutak pukao film. Veliko je olakšanje zavladalo kad smo vidjeli Krstičevića nasmiješenog pred sastanak s talijanskom ministricom obrane, njegov smiješak nam je sve. Samo da nije tužan i loše volje, da ga nije opet uhvatila žuta minuta, kako to da podnesemo? Ipak je ministar obrane Hrvatske najosjetljivija biljčica u državi koju se ne smije uznemiravati.
I konačno se nešto iza 14 sati - nekih 22 sata nakon svoje iznenadne, a možda i neopozive ostavke - Krstičević pojavljuje pred medijima, prosipa pet minuta floskula o međunarodnoj vojnoj suradnji i tome da je talijanska kolegica bila prva koju je sreo kad je postao ministar (negdje u spomenaru drži zalijepljenu tu sliku?) te izjavljuje da ostaje ministar obrane “dok me Sabor ne razriješi”. Dodao je i da razgovara o svemu s premijerom.
Sad nam je lakše, Krstičević ipak ima s nekime u četiri oka podijeliti svoje emocije, ne mora sve držati u sebi pa s vremena na vrijeme eksplodirati ostavkom koja će sutra biti zaboravljena.
Valjda će psihoterapija s Plenkovićem dati rezultata, valjda će se Krstičević smiriti. I smireno shvatiti da se u protekla 24 sata svojim ponašanjem potpuno diskreditirao kao ministar obrane bilo koje države na svijetu. Pa čak i Hrvatske.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala