Prije desetak dana, jednog maglovitog popodneva, obišao sam Pounje, područje u kojem je u kolovozu 1995. godine završio moj skroman ratni put. Vozeći se cestom od Kostajnice prema Dvoru, zaustavila me je granična policija i zatražila osobnu iskaznicu. Vidjevši da dijelim ime s vođom velikosrpskog nacionalizma, a nakon što sam objasnio tko sam i zbog čega sam došao, policajac me podrugljivo zapitao: "A u čijoj ste vojsci bili branitelj?".
Sumnjam da Pounje tako često i otvoreno posjećuju krajinski ratni veterani, pa više vjerujem da je granični policajac iskoristio priliku narugati se jednom Slobodanu. I to baš onom koji je od 1991. do 1995. u nekoliko navrata ukupno sedam mjeseci proveo u borbenom sektoru Hrvatske vojske, konkretno u 102. brigadi iz Novog Zagreba.
S druge strane, možda sam i dobro prošao. Tko zna kakvu bi pošalicu ovaj policajac ispalio pred nekim mojim vršnjakom, recimo da se zove Zoran, Andrej ili Gordan, koji je u spomenutom razdoblju, štojaznam, studirao pravo ili obavljao važne dužnosti u diplomaciji, daleko od puške, rova i bojišta.
Naravno, nisam ni ja baš reprezentativni primjer branitelja, niti se takvim predstavljam. Iako sam uglavnom bio tamo gdje je trebalo u vrijeme kad je Hrvatskoj trebalo, tisuće hrvatskih građana učinile su za obranu domovine više od mene, no za razliku od mene možda nisu htjeli ili imali priliku prenijeti svoja ratna iskustva i doživljaje u knjigu.
Neki samozvani mjeritelj domoljublja i ratnih zasluga nedavno mi je stavio do znanja gdje mi je mjesto. Samo nekoliko dana nakon što se moja priča pod naslovom "Ovako je bilo" (svaka sličnost s Thompsonovom pjesmom je namjerna) našla u knjižarama, pročitao sam da sam bio "mobilizirani trećepozivac" u nekakvoj postrojbi s "rednim brojem iznad 100". Drugim riječima, nemam pravo govoriti o ratu.
Nisam osjetljiv na ovakve omalovažavajuće primjedbe, ali smatram da vrijeđaju obitelji 30 poginulih i više od 100 ranjenih pripadnika 102. brigade. Ove ljude smatram herojima, bez obzira na to što su mobilizirani i što nisu sudjelovali u slavnim bitkama. Žrtvovali su život i zdravlje za domovinu, zar je to malo?
102. brigada započela je svoj ratni put u prosincu 1991. godine sudjelovanjem u neuspješnoj ofenzivnoj operaciji Vihor na Kupi uzvodno od Siska, kada je poginulo 13 pripadnika brigade, a 18 ih je ranjeno. Da, neki su moji suborci spašavali živote plivanjem preko Kupe. I u tome nema ništa sramotno. Ponekad pobijediti znači preživjeti.
Nakon neslavnog početka povučena je u Zagreb na obuku i u ožujku 1992. upućena u Sunju. Od ljeta 1992. do zime 1993. brigada je u različitim sastavima u kraćim razdobljima držala bojišnicu na dubrovačkom ratištu, Bosanskoj Posavini i ponovno u Sunji.
Od siječnja do svibnja 1995. godine 102. brigada držala je položaje na Maloj Kapeli u okolici Ogulina. Brigada je ponovno mobilizirana 5. kolovoza i potom se u Oluji kretala pravcem Sisak - Petrinja - Glina - Viduševac - Topusko - Vrginmost, da bi potom do početka rujna osiguravala hrvatsku državnu granicu na Uni od Dubice do Dvora na Uni.
O svemu tome manje ili više opširno pišem u "Ovako je bilo", ali na tih dvjestotinjak stranica trudio sam se ponuditi i ponešto drukčiju perspektivu o Domovinskom ratu, podjednako domoljubnu i jasno usmjerenu prema samostalnosti i neovisnosti, ali lišenu šovinizma, mržnje i isključivosti.
Želio sam ukazati da rat kao takav ne smatram nimalo vrijednim i časnim, nego nužnim zlom koje uništava ljude na sve moguće načine i otkriva ono najgore u njima. Hrvatska je, nažalost, bila prisiljena ratovati protiv velikosrpske ideje koja je našoj domovini nametala mračnu perspektivu.
Međutim, u ratu se itekako mogu činiti časna i herojska djela i ono što je Domovinskim ratom izboreno odnosno obranjeno, vrijedno je čuvanja i štovanja. I ljudi koji su bili spremni suprotstaviti se onome što je na Hrvatsku poslao moj pokojni imenjak, zaslužuju naše poštovanje i sjećanje. Čak i ako su bili mobilizirani.
A za što su se zapravo borili hrvatski branitelji? Rekao bih za slobodu i neovisnost. Točka. Nema dalje. Ne sjećam se da je itko od mojih suboraca na bojištu u tim ratnim danima govorio o strankama, ideologijama ili svjetonazorima. Želim vjerovati da se nismo borili za prekidanje predstava i zabranu izložbi, ali ni zabranu koncerata. Sve drugo su nečije interpretacije, da ne kažem manipulacije.