IGOR ČOKO beogradski je antropolog i fotograf: fatalne 1995. godine, kao dvadesetogodišnjak, bio je u "onoj" traktorskoj koloni koja je njega i mnoge rođene Kninjane trajno preselila u Srbiju. Ovih dana iz tiska izlazi Život u limbu, Knjiga ožiljaka, s njegovim fotografijama rodnog grada (koje objavljujemo na dnu intervjua) i tekstovima koje supotpisuje sa "zemljakom" Slavenom Raškovićem. S Igorom smo popričali o ratu, bijegu i izgubljenom zavičaju.
Sjećaš li se zadnje predolujne večeri u Kninu?
Moja zadnja večer u Kninu bila je, zapravo, nekih desetak dana prije Oluje. Kako bih izbjegao vojnu obavezu i odlazak na front, jer sam tada s 19 godina bio taman zreo, upisao sam Pravni fakultet na kninskom sveučilištu i tako sebi kupio slobodu. Međutim, desetak dana prije Oluje, svi studenti iz Knina i oni koji su na foru dovedeni iz Beograda, upućeni su u Petrinju na vojnu obuku. Te večeri, pred odlazak u Petrinju, u Kninu je bilo posebno, kao da si na vrhuncu svirke omiljenog benda. Grad pun mladih ljudi, kao nikad do tada. Nestvaran fleš. Nisam imao svijest o tome da se više neću vratiti. Očigledno su neki drugi imali cilj što s nama. Ta vojna obuka u Petrinji svodila se manje-više na kopanje rovova u okviru kasarne i vježbe povlačenja prema unutrašnjosti Banije. Tamo me je dočekala Oluja u nekoj uniformi koja je bila više robijaška nego vojna, s nekom neispravnom puškom u rukama. Bez metaka, naravno. Ne računajući pankerske maskirne hlače za svirke i "šutke" na koncertima, to mi je apsolutno jedino iskustvo s uniformama i oružjem.
Kako je izgledala Oluja iz tvoje perspektive?
Iz perspektive trenutka u kome sam se nalazio, stravično. Najbliži susret sa smrću ikad. Onda je krenula avantura povlačenja ka Dvoru na Uni i put u nepoznato, neizvjesni trenuci, jer ne znaš što se dešava, ideš samo pravo i gledaš da ostaneš živ jer si upao u grotlo nečega sasvim nepoznatog. Tu shvatiš mikrotrenutak onoga što se zapravo oko tebe dešavalo prethodnih godina, a na što nisi obraćao pažnju jer si bio zaštićen nekom idejom koja je bila sumanuta za to vrijeme, a to su bili rock i mladalačka zajebancija. Uglavnom, dolaskom u Banju Luku i kasarnu Kozara, gdje je bio izbjeglički check point, počinjem shvaćati da od starog života nema više ništa, a da je sutra tek nepoznanica.
Možeš li se sjetiti kada ste uopće doznali da je počela vojna akcija i da se morate povlačiti? Tko vam je to rekao?
Samo nas je probudila kiša granata. Intenzivna, slojevita. Interesantno, pošto smo mi kao Kninjani bili omraženi u tom kampu, gdje su bile još tri studentske brigade, ostali su se pokupili iz kasarne oko ponoći, tako da smo jedini mi dočekali u kasarni početak akcije. Naravno da je "tutanj" jedina opcija u takvim okolnostima.
Kako je izgledao put, kuda ste išli?
Kroz Baniju, preko nekih pustih sela do Dvora na Uni, dalje pješke do Svodne kod Prijedora, zatim nekim otetim busom do Banje Luke i dalje na traktoru do Srbije sedam dana i noći. Vrijeme? Nije to tada postojalo niti se mjerilo.
Jeste li pucali na putu? Jesi li imao informacije o svojima, obitelji?
Pucali po šavovima, da. Stjecajem okolnosti saznao sam da su moji okej.
Kako je izgledao dolazak u Srbiju?
Žao mi je što u tom trenutku nisam imao fotoaparat. Nadrealne scene. Krećem se naspavati na deki ispred Fiata 1300 , a s radija piči bluz "It's been a long journey, all you got is one more mile...". Ne zamjeri, masa toga je isparila iz sjećanja, ali nadrealni detalji poput babe koja ispod torbe krije sinov Magnum, starca koji pošadom otvara limenku piva, nas nabijenih u toj prikolici, kolone na ulazu u Srbiju i zatvorenih granica jer nas nisu htjeli pustiti preko Pavlovića ćuprije, ulaska u Srbiju, kad su otvorili granice, nakon što se valjda neki oficir vojske Krajine zbog protesta propucao pred njima i dobrodošlice u Srbiju, gdje je pivo s pedeset centi naprasno poskupilo na pet maraka, milicije koja je kolone preusmjeravala ka Kosovu, Arkanovih tigrova i ostalih koji su odvajali muške vojno sposobne muškarce i odvodili ih u Erdut.
Kada si uopće ušao u tu prikolicu? Jesu li tebe uputili u Erdut?
U Banjoj Luci. Imao sam tu sreću da izbjegnem Erdut jer sam kao student imao priliku nastaviti studije u Prištini.
Od Banje Luke do granice sa Srbijom vozio si se u prikolici? Kako je uopće izgledala prikolica? Koliko vas je bilo u njoj, koliko ste se vozili?
Mislim da je to bilo neko kompletno selo u povlačenju, baš velika kolona. Klasična traktorska prikolica s mogućnošću postavljanja cerade. Bilo je krcato. Kažem ti, desetak dana, zaista se precizno ne sjećam više. Izašli smo iz prikolice u Sremskoj Mitrovici i tu na neku foru izbjegli put na Kosovo. Tamo sam otišao kasnije.
Od Banje Luke do Srbije desetak dana?
Pa, gužva na putu.
Kako je bilo u koloni? Strah, depresija, želja za osvetom? S kakvim emocijama danas pamtiš taj put?
Ideš u nepoznato. Mislim da je čovjek tada još uvijek vruć i da je apsurdno osvetnički razmišljati u tom trenutku. Neizvjesnost i stanje šoka, rekao bih. Strah od sutra, da. Tamo gdje idemo većina nas nikad nije bila, a mnogi su svjesni da nazad nema. Niti možeš, niti postoji. Fizički i administrativno. Danas iskreno jedva pamtim taj put. Izvlačim fleševe iz glave i smatram ga ludilo životnom avanturom. Nakon Oluje ne gledam avanturističke filmove jer sam statirao u jednom idealno režiranom. A ako me pitaš za osvetu i to, nikad nije postojao takav osjećaj. Ja sam imao sreću da me kao klinca pukne rock, u ratu smo pravili fanzin i ozbiljne underground radio-emisije. Gledaš da se dočepaš nečeg takvog prvom prilikom.
Tada si prvi put ušao u Srbiju?
Prethodno sam 1993. prošao kroz Srbiju na putu ka Kotoru. Da, bio sam kratko u Beogradu jednom prilikom kad je kninska grupa Džep tamo snimala album. Ali ovo je bio baš taj veliki prvi put.
U Kninu i Krajini živio si tokom rata, u razdoblju od svoje 16. do 20. Kako pamtiš to razdoblje?
Pa to je ona druga, skrivena strana života u Kninu koja nije vezana za ono što grad prati. Knin jeste tada bio provincija, ali provincija sa strahovito vitalnom muzičkom scenom, gdje si imao desetak bendova na 12.000 stanovnika. Ljudi su imali izvore poput Splita, Zagreba pa i Beograda, odakle su dolazili svi važni utjecaji. Da se Kninjane građanske provenijencije pitalo, nikad do ovog svega ne bi došlo, jer su ljudi bili preupućeni jedni na druge da bi se sad brojala krvna zrnca. Najslušaniji bendovi u Kninu za vrijeme rata bili su Majke i Laufer, Psihomodo pop. Ekipa je svirala obrade tih bendova po koncertima, nikad ni jednog problema nije bilo. Bio je geto, bilo je zajebano, ali gledao se Hajduk protiv Ajaxa na HTV-u, Divlja ruža je mogla recimo riješiti rat još ranije jer mogao si krepati gladan pošto život u tih po ure staje. Preko "unproforaca" smo se "dovijali" da iz Splita nabavimo Feral, znalo se poturiti i koje pismo prijateljima tamo. Ja sam uređivao fanzin Ispod zemlje i dvije radijske emisije. Bilo je zabavnih trenutaka u tom ludilu. Nisu baš svi bili gladni krvi, ali bilo je jasno da je takvo stanje neizdrživo i neodrživo.
S druge strane, u knjizi ti i Rašković podsjećate na onu drugu, poznatiju i zloglasniju ratnu stranu Knina. Kada si postao svjestan da je rat počeo, da nema natrag i da ljudi stradavaju?
Ta knjiga u tom obimu i kontekstu morala je posvjedočiti o suštini onoga što se dešavalo i dovelo do rata, ali na jedan direktan, neposredan način. Pošto rat nije mogao početi sam od sebe, netko je morao baciti kamen prvi. S druge strane, jednostrane istine hrvatske ili srpske su isključive i negiraju drugu stranu ili je predstavljaju u negativnom kontekstu. Slaven i ja smo u ovoj knjizi pokušali na jedan trezven i racionalan način posložiti neke od događaja i posljedice istih, bez upiranja prsta u druge. Meni je rat počeo onog trenutka kad više nisi mogao nastaviti uobičajen život, kad su počeli nestajati iz grada ljudi koje voliš, kad si ostao uskraćen za sitne radosti, kad su ti neki dobronamjerni rekli što se ti družiš s Krešom, on nije naš, kad vidiš i uočiš previše sranja oko sebe da bi i najnaivniji shvatio da su stvari otišle dođavola.
Kako je tvoja obitelj prošla kroz rat?
Kad potičeš iz multietničke obitelji, ne možeš ne osjetiti rat. Kad imaš rodbinu na obje strane, nije ti svejedno kad lete orkani prema Šibeniku. Susjedi u Kninu su bili izuzetno zaštitnički nastrojeni prema članovima obitelji koji nisu Srbi. Ali uvijek imaš taj uteg od 16 tona nad glavom koji te plaši.
Konačno, kako ti danas izgleda Knin? Čini mi se da ga onoliko i onako kako si ga snimao u knjizi može fotografirati samo netko tko ga i dalje sasvim iracionalno voli.
Knjiga ožiljaka je ispričala sve. Grad je temeljno fotografiran toliko za potrebe knjige. Kninjani-turisti u svom gradu ga fotkaju možda i više, ali moje fotografije su morale prikazati dimenziju od koje ljudi rado okreću glavu. Razumijem ih, život ide dalje i opet sunce sja, ali ako voliš grad iz kojeg si potekao koji te je formirao, moraš mu iz srca posvetiti jednu ovakvu teško probavljivu i mučnu pjesmu jer nećeš mu lagati u agoniji koja ga je zapečatila. Slaven i ja smo podijelili taj senzibilitet, gorak slatkiš s bodljama. Na kraju, ovo je univerzalna priča u kojoj će se prepoznati mnogi gradovi koji su prošli isto, a Knin je imao tu karmu da u njemu započne i završi naš pičvajz. Knin je danas napušteni, urušeni i zapušteni invalid u kome, paradoksalno postoji i funkcionira najbolji međuetnički suživot i neke kreativne inicijative da se čovjek zapita, koji se to "k" zapravo dogodio devedesetih!?
Koliko često dolaziš u Knin? Sjećaš li se prvog poslijeratnog dolaska?
Prvi poslijeratni dolazak bio mi je 2003. kada sam nakon sedam godina izbjegličkog statusa dobio državljanstvo Srbije. Zamišljao sam dolazak melodramatičnije, a u stvari osjećaj je bio kao da nisam ni odlazio. S obzirom na to da ovu priču fotografski gradim od 2013., dolazio sam relativno često. S obitelji ili sam. Ali da, konekcija apsolutno postoji.
Knjiga još nije promovirana?
Izlazi za desetak dana. Promocija bi, uz izložbu fotografija, trebala biti u Kninu krajem osmog mjeseca, u Šibeniku je 5.9. u okviru Fališa, a u Zagrebu kasnije na jesen. Vjerojatno u HND-u, ali nemamo još datum.