Foto: FAH/123rf
U godini na izmaku prikupljena je zavidna kolekcija vanjskopolitičkih promašaja, blamaža i katastrofa za koje su, iako međusobno posvađani, u svojevrsnom udruženom diplomatskom pothvatu odgovorni premijer Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, sukreatori vanjske politike RH. I usput bivši diplomati, da gorka ironija bude veća. Vođenju vanjske politike sigurno nije pomoglo ni to što je Hrvatska ponajviše zbog previranja unutar HDZ-a u proteklih godinu i pol dana imala tri ministra vanjskih poslova: Miru Kovača je u prosincu 2016. naslijedio Davor Ivo Stier, kojega je nakon ostavke početkom ljeta naslijedila Marija Pejčinović Burić. Uspješna diplomacija ovisi i o osobnim kontaktima, što znači da je inoministarski ringišpil također ostavio traga na hrvatskoj vanjskoj politici.
Godina je započela relativno mirno. Ministar vanjskih poslova Stier odradio je turneju po Skandinaviji te se malo svađao sa svojim srpskim kolegom Ivicom Dačićem, ali nije bilo ničega što bi snažno iskakalo iz već uobičajenog prepucavanja između Zagreba i Beograda.
Stier se ponašao kao vatikanski, a ne hrvatski ministar vanjskih poslova
Ipak, već tada se pokazalo da se hrvatska vanjska politika bavi stvarima koje s vanjskom politikom nemaju veze. Razlog sukoba Stiera i Dačića je bio Alojzije Stepinac i vatikanski proces proglašavanja blaženog kardinala svecem, čemu se protivi Srpska pravoslavna crkva. Jedno pitanje međureligijskog dijaloga između Vatikana i SPC-a ultrakatolik Stier pretvorio je u vanjskopolitičko pitanje Hrvatske, iako je za hrvatsku vanjsku politiku posve nevažno hoće li Stepinac biti vatikanski svetac ili ne. No, kanonizacija Stepinca je nažalost važno unutarnjopolitičko pitanje u Hrvatskoj, s obzirom na to da se kontroverznog kardinala koji je podržao osnivanje NDH zbog progona tijekom komunizma smatra na desnici nacionalnim herojem. Stier je, dakle, jednu unutarnju temu pretvorio u vanjskopolitičku, što je temeljni problem u vođenju hrvatske vanjske politike, koji će cijeloj državi eksplodirati u lice kada na ljeto bude objavljena odluka arbitražnog suda o razgraničenju između Hrvatske i Slovenije.
No, prije nego dođemo do toga, završimo priču sa Stierom kao ministrom vanjskih poslova. Dotični se u svojem kratkom mandatu pokazao nedoraslim za tu funkciju, ne ponudivši nikakvu inovativnu vanjskopolitičku viziju, ali se zato izblamirao kada je Hrvatsku po pitanjima prava žena na jednom glasanju unutar Europske unije svrstao uz pozicije ultrakonzervativne Poljske i Mađarske. Čini se da je to bila još jedna katoličkim fanatizmom potaknuta improvizacija, s obzirom na to da je premijer Plenković izražavao drugačije stavove te da je sve što je Stier u tom smjeru napravio demontirano kad je Marija Pejčinović Burić preuzela vodstvo na Zrinjevcu.
Pejčinović Burić se izblamirala povlačenjem kandidature za Europsku agenciju za lijekove
Nova ministrica pokazala se manje ideološki ostrašćenom od Stiera, ali je svojom reakcijom na skandalozno povlačenje kandidature Zagreba za sjedište Europske agencije za lijekove (EMA) napravila prilično neočekivan i glup potez. Cijela je kandidatura bila redikulozna, što se najbolje vidjelo po tome kada su na predstavljanje hrvatske ponude u Bruxelles poslani ministar zdravstva Milan Kujundžić i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, koji em ne znaju strane jezike, em su dali niz izjava zbog kojih su ih europski mediji ismijavali. Pokazalo se da Hrvatska nije u stanju ni kako treba ispuniti potrebne formulare za kandidaturu, no ministrica Pejčinović Burić uspjela je cijeli taj niz blamaža okruniti najvećom - povlačenjem kandidature dva sata prije glasanja i optužbom da je natječaj namješten, a Europska komisija 'de facto' korumpirana.
Nažalost, promašaji dvaju ministara vanjskih poslova koji su obnašali tu poziciju u 2017. mnogo su manji od onoga što su radili i izjavljivali predsjednica i premijer, dvoje ključnih ljudi hrvatske vanjske politike. Njih dvoje ne samo da nisu u stanju uskladiti vanjsku politiku koju vode nego kao i da se natječu tko će proizvesti što više gafova, i Hrvatskoj na međunarodnoj sceni nanijeti više štete. Iako bi bilo očekivano da Grabar-Kitarović kao dobro podmazani stroj za gafove pobijedi u tom natjecanju, Plenković se nije lako dao, te se i dalje vodi mrtva trka između ovih dvaju kadrova poteklih iz Ministarstva vanjskih poslova.
Kolindina fiksacija na Donalda Trumpa
Predsjednica se, primjerice, istaknula nesvakidašnjim potezom da iz Budimpešte brani mađarsku prijetnju blokade ulaska u OECD. Prethodno se pred cijelim svijetom pošteno izblamirala svojim komičnim manevriranjem na summitu NATO-a, a sve kako bi se uspjela fotografirati uz američkog predsjednika Donalda Trumpa. Cijele godine gura nejasnu i problematičnu Inicijativu triju mora, kojom Hrvatsku vezuje uz Trumpov SAD i najkonzervativniju članicu EU-a, Poljsku, protiv koje je Europska komisija nedavno pokrenula proceduru oduzimanja prava glasa zbog kršenja vladavine prava. Istovremeno se time Hrvatska pozicionira nasuprot većine EU-a i Rusije, s obzirom na analize da je Inicijativa triju mora američka ideja koja bi trebala funkcionirati kao istočnoeuropsko predziđe carstvu Vladimira Putina.
Plenković je zbog svojih prvotnih populističkih reakcija nakon haške presude hercegovačkoj šestorki i samoubojstva Slobodana Praljka uspio zaslužiti dubioznu titulu “jedinog premijera članice EU-a koji podržava ratne zločince”, a Hrvatska je još jednom u vodećim europskim medijima opisana kao zadrta, nacionalistička država iz koje masovno bježe i njeni građani. Europski su se mediji ove godine prilično sustavno bavili Hrvatskom te realno procijenili da je najproblematičnija članica EU-a, koja je posvađana sa svim susjedima, a premijer se u svemu tome ponašao tako što je sustavno dolijevao benzin na vatru.
Čega god se Hrvatska ove godine dohvatila u vanjskoj politici, izbio je neki skandal. Nedavni primjer toga je glasanje u UN-u o Trumpovoj odluci da Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela, što je osudilo više od 120 članica UN-a, uključujući i vodeće države EU-a, dok se Hrvatska s par istočnoeuropskih i afričkih država našla među tridesetak suzdržanih, kojima je prethodno američka veleposlanica u UN-u Nikki Haley otvoreno prijetila da će im ukinuti novčanu pomoć.
Nepriznavanje arbitraže kao izvor lošeg imidža Hrvatske
Ipak, za Hrvatsku u 2017. nije bilo veće vanjskopolitičke katastrofe od stava da arbitražna presuda oko razgraničenja sa Slovenijom ne postoji. Unatoč tome što je arbitraža u većoj mjeri ispoštovala hrvatske početne pozicije nasuprot slovenskih, Hrvatska je odlučila da će nastaviti raditi u korist svoje štete i svoja susjedska prepucavanja usmjeriti i prema Europskoj komisiji, Njemačkoj i zemljama Beneluxa. Svi oni su javno pozvali na prihvaćanje i implementaciju arbitraže, ali Hrvatska se ne da natjerati da napravi nešto dobro za samu sebe. Tako ova godina završava s još jednom vanjskopolitičkom krizom i još jedinim nizom članaka u vodećim europskim medijima, koji se pitaju što je više kvragu s tom Hrvatskom i hoće li se ikad osloboditi nacionalizma i početi voditi racionalnu politiku.
Sve u svemu, u 2017. godini Hrvatska se kroz ključne aktere svoje vanjske politike privezala uz Trumpa, Poljsku i Mađarsku, a nasuprot velikoj većini Europske unije, dok je pokušaj uspostavljanja boljih odnosa s Rusijom stalno ugrožen zbog situacije u Agrokoru i poteza koji su išli na štetu ruskih banaka, a u korist američkih strvinarskih fondova. U ovoj godini postalo je i jasno da je Srbija preuzela vodeću ulogu u regiji te da službeni Berlin više računa na Beograd nego na Zagreb. U europskim institucijama i u najvažnijim glavnim gradovima EU-a o Hrvatskoj se govori s velikim razočaranjem ili podsmijehom, kao o zemlji koja ne priznaje međunarodne presude, a za sve to su zaslužni Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović.
S obzirom na to kakva iskustva Hrvatska ima u situaciji kada su na trima najvažnijim političkim pozicijama u državi troje bivših diplomata, razumna novogodišnja želja jest da u 2018. godini hrvatsku vanjsku politiku treba početi spašavati od hrvatskog diplomatskog kadra. Unatoč fantazijama ultranacionalista o zavjerama protiv Hrvatske i blebetanju premijera o hibridnom medijskom ratu, realnost je takva da je Hrvatska tijekom 2017. doživjela vanjskopolitičku katastrofu i to u skladu s onom narodnom “sami pali, sami se ubili”.