Foto: Index/123rf
>> EKSKLUZIVNO OBJAVLJUJEMO PRESUDU Ina je izgubljena jer je USKOK lažirao, a Turudić je bio pristran
Ako vam visoka međunarodna sudska institucija, ljudi navikli na teške i nejasne pravne fraze i skrivanje osobnih stavova, piše vrlo jasne rečenice: "Žalosno je što je sudac odlučio o slučaju govoriti u javnosti. Iz onoga što je sudac rekao u intervjuu lako je zaključiti da je naumio donijeti jednaku odluku.“ i "U ovom trenutku važno je ponoviti i naglasiti da do danas Ježić još uvijek posjeduje novac od navodnog mita koji Sanader nikada nije pokušao prebaciti na svoj račun.“
Ako sve to uredno pišu vodeći svjetski pravnici, to znači da je pravosudni sustav u kaosu.
A ako je pravosudni sustav u kaosu – to znači da nitko nije siguran. To znači da možete za dug od 100 kuna dobiti ovrhu od 1 500 kuna. To znači da se radni spor koji se mora riješiti u pola godine rješava barem desetljeće. Ako je pravosudni sustav u kaosu, onda razni službenici postaju mali bogovi, pa vam zatvaraju slastičarnicu radi 20 kuna napojnice koju niste izvukli iz blagajne ili traže skladište za prodavaonicu online knjiga (prodaja PDF datoteka!). Ukratko – ako je pravosudni sustav u kaosu, onda ste u opasnosti vi, vaša imovina, vaš posao i posredno vaša obitelj.
Tko će u zemlju o kojoj međunarodni sudovi najvišeg ranga govore ovakve stvari – tko će u nju ulagati, otvarati poslove, raditi, pokušati nešto stvoriti? Tko, osim raznih s državom umreženih rodijaka, kumova, i otvoreno rečeno – mafije? U sustavu gdje ne postoji pravna sigurnost, gdje su kriminalci vani, a mali poduzetnici strepe da im netko ne zatvori posao i nabije ogromnu kaznu, snalaze se samo lovci u mutnom i oni koji probleme rješavaju na drugi način. A to je mafija.
Biste li otvorili posao u ovakvoj Hrvatskoj?
Unatoč tome što neki saborski zastupnici misle kako država ima nekakvu magičnu vreću iz koje svaki mjesec izvuče novac – država nema svog novca izvan onoga što u Državni proračun uplate građani i firme. Ako nema poduzetničkih aktivnosti, ako nitko ništa ne ulaže i ne radi – onda nema novca ni za mirovine, ni za bolnice, ni za škole, pa ni za činovničke, i u krajnjoj liniji, saborske plaće. A tu se postavlja osnovno pitanje – biste li otvorili posao u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj? Jeste li spremni uložiti rad, ideje i novac u zemlju u kojoj temeljne institucije ne rade i gdje ne postoje ni temelji osobne i imovinske sigurnosti? Gdje vam svaki lokalni šerif može izmijeniti urbanistički plan, blokirati dozvolu, gdje država štiti one najveće koji ne plaćaju pola godine svoje dobavljače?
Sav novac koji ima država dolazi od nekih poduzetničkih aktivnosti. Malog obiteljskog OPG-a koji drži štand na lokalnoj tržnici. Obitelji koja iznajmljuje apartmane. Malog poduzetnika koji je s par prijatelja i obiteljskom ušteđevinom osnovao jednostavni d.o.o. i počeo poslovati. Obrtnika koji je otvorio sezonski kafić i nudi nešto u sezoni. Pa naravno, tu su i oni veliki – danas često azijski ulagači koji traže države po svijetu gdje će ulagati u željeznice, sklapanje automobila, koncesije na hotele ili golf-igrališta, pa čak i zračne luke za budući svemirski turizam. A mogu se neki naći i uložiti „rad i sredstva“ na zadružnom principu, pa raditi u nekom obliku neprofitne zajednice, zašto ne? Kibutzi, kao socijalističke zajednice, u jednom Izraelu donose lijepi dio BDP-a.
Realno, jeste li spremni bilo što od navedenog pokrenuti u Hrvatskoj? Jeste li spremni u ovoj zemlji, uz ovakvu upravu i ovakav pravosudni sustav, svoj rad, svoje zalaganje, svoj novac uložiti u nešto? Možete li biti sigurni da, ako je to najobičniji apartman, da načelnik neće za rodijaka promijeniti GUP, pa vaš pogled na more neće postati pogled na još višu kuću ispred vas? Da vam, ako prodajete državi, neće triput rušiti natječaj jer ste se usudili javiti na onaj koji nije za vas „dogovoren“, nego za nekog kuma? Možete li biti imalo sigurni da vam sudovi neće vratiti na posao radnika kojemu ste sasvim opravdano dali otkaz jer je u pitanju neradnik koji još i pijan dolazi na posao? Možete li znati da se porezni sustav neće mijenjati, kako biste mogli izraditi smisleni razvojni i financijski plan?
Ne odlaze samo radnici, već i oni koji bi ulagali
Iz Hrvatske ne odlaze samo radnici – odlaze i svi koji žele nešto više od običnog ugovora o radu za drugog ili kakvog namještenja u javnom sektoru. Firme se prebacuju vani, to danas unutar EU-a možete slobodno i nitko vas ne smije sprečavati. A što je još gore – ljudi svjesni toga da ih nitko ne štiti, jer sustav štiti samo umreženu elitu, ne otvaraju poslove, ne otvaraju OPG-ove, firme, zadruge. Ne bi svi uspjeli, ali neki bi sutra trebali tri, pa pet, pa možda za dvije godine i dvadeset radnika. Dvadeset obitelji bi imalo egzistenciju. Strah od pritisaka, stranačkih šerifa i pravnog nereda sprečava ljude da uopće počnu. A onda će tih eventualnih dvadeset obitelji biti na autobusu za Njemačku.
Što se stranih ulagača tiče – stvar je još gora. Mislite li da ova odluka Arbitražnog suda neće sutra biti u izvješćima velikih savjetničkih kuća koje će svako ulaganje u Hrvatsku pokazati rizičnim? Mislite li da će netko uložiti nešto u ovu zemlju i otvoriti kakav pogon dok mu imovina nije sigurna?
U zemlju o kojoj se piše ovako kako se piše, ulagat će samo jedni. Ulagat će poznata nevladina organizacija sa Sicilije. Mafija. Kada imate pravni nered, onda se, naime, javlja paralelni sustav uvođenja reda – ljudi koji ulažu plaćaju „protezione“, a onda se dozvole, papiri i pravna zaštita rješavaju na drugi način. Treba vam biti jasno, ako imamo mutnu vodu, močvaru, a Hrvatska je poslovno postala močvara, onda će vam dolaziti samo riba od mulja, a sav onaj šareni živi svijet bistrih voda otići će drugdje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala