Peripetije oko novog glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića otkrile su nam više stvari i ponovo ukazale na neke dubinske konstante u hrvatskoj politici.
To nam je na površinskoj političkoj razini otkrilo sljedeće stvari:
- HDZ želi čovjeka “od povjerenja” u DORH-u, nekoga tko će biti na “izvoru curenja informacija”, odnosno na izvoru onoga što je Plenkoviću stvaralo najviše smetnji u njegova oba premijerska mandata.
- Oporba ustvari nije ujedinjena oko Turudića – iako je i desna oporba glasala protiv njega kao šefa DORH-a, vrlo se jasno vidi da na desnici postoji raskol oko Turudića – DP i njihovi medijski port-paroli, računajući i desne opinion-makere (koji su u love-hate odnosu s HDZ-om stalno), podržavaju Turudića, ali nisu htjeli glasati za “prijedlog Plenkovića”. S druge strane, Most je otvoreno protiv njega, pa i njihov koalicijski partner Suverenisti (makar su i unutar njih postojale nesuglasice – primjerice, razmišljanja zastupnika Sačića i zastupnika Pavličeka međusobno su se razilazila).
- Prema tome, anti-Turudić pozicija uglavnom je lijevo-centrističko pitanje (i Mosta, može se nadodati, bez obzira na to što Most nije dobrodošao u to društvo, niti se Most s njime želi povezivati), pa na tom dijelu treba zadržati više pažnje u analizi.
Prebacimo se zato na dubinsku pozadinu cijele te priče koja, suštinski, više od klasičnih podjela društva i politike u Hrvatskoj govori o tome kako ne samo političari nego i dobar dio naroda gleda na pravo i sudbenu vlast.
Kao prvo, svaki veliki i bitni sukob u društveno-političkom životu (i prateće afere) dubinski su rezultat sukoba frakcija unutar HDZ-a - nema tu nekoga tko je "duboka država" i tko je protiv nje – sve proizlazi iz "dubokog HDZ-a" (a možda to i jest sinonim za državu). Desnica jako zamagljuje ovu stvarnost time što govori o “dubokoj državi” kao problemu i onim “pravednicima” (to bi valjda bili oni) koji su kakti protiv nje. S druge strane, ljevica i centar ne snalaze se na tom terenu, ali uglavnom nesvjesno vrlo dobro koriste i sukob frakcija u vladajućoj stranci.
Drugo, mnogi sukobi u društveno-političkom životu izazivaju snažnu polarizaciju na “nas” i “njih”, pri čemu prestaje biti važan famozni “meritum” (stvar, predmet, o čemu se radi), nego tko je “čiji” i tko je na kojoj strani. To vidimo na malom milijunu primjera koji uopće ne moraju biti od državne važnosti, ali govore o istoj stvari – kada takvo što zavlada u sferi prava, posljedice su najgore jer svatko želi biti “sudac u svojim stvarima” i nesvjesno zagovara “pravo jačega”.
Konkretno, to znači sljedeće:
Prvo
a) Turudić je blizak trenutno nedominantnoj frakciji u HDZ-u, ali Plenkoviću sasvim dobro može poslužiti kao netko tko bi bio na izvoru curenja informacija (koje mu i stvaraju najviše smetnji u njegovu mandatu). To je Plenkoviću smetnja, a ovako s Turudićem ima kontrolu, a i "dokaz" da je "žrtva" upravo iste rabote. Oni drugi, oni "desniji" (i u HDZ-u i izvan HDZ-a), iako inače ne vole Plenkovića, tu su vidjeli super prostora i za sebe i svoje manipulacije – vide tko se sve svrstao protiv Turudića (predsjednik, tzv. lijeva oporba, lijevo-liberalni mediji), što bi njima moglo dodatno ukazati da je on ipak pravi izbor za glavnog državnog odvjetnika – a, dodatno, branitelj je, bio je za izručenje udbaša Perkovića i Mustača, rehabilitirao je Stepinca, zagovarao je uvođenje verbalnog delikta što se tiče teme Domovinskog rata itd.
To bi, dakle, bila borba protiv te famozne "duboke države" i “isušivanje močvare” – močvara su “stari kadrovi” u DORH-u – uglavnom Bajićevi i Cvitanovi koji su dugo crvena krpa na desnici. To pada i na elementarnoj logici jer je tako svojedobno isti takav "borac" bio i Tomislav Karamarko (baš svojedobno vođa "te druge struje" unutar samog HDZ-a).
b) S druge strane, iako je na površini tu HDZ ujedinjen, ne znači da refleks njegovih frakcijskih borbi ne postoji negdje drugdje – postoji – u dijelu civilnog društva, medija i opozicijskih stranaka, uglavnom onih "lijevo-liberalnih". To znači da je cijela ta skupina, kako tko i više-manje, ipak profitirali više puta u vrijeme Plenkovićevih premijerskih mandata. Ne treba zaboraviti da je on 2016. godine na toj sceni dočekan vrlo blago – kao brana od radikalne desnice, pa je ta “scena” (sada najglasnija protiv Turudića i samog Plenkovića) svojedobno njega i podržala ili bar pozdravila hrpu njegovih poteza.
Taj “lijevo-liberalni” dio živi vrlo dobro i mirno pod Plenkovićevim HDZ-om – financiraju se relativno dobro organizacije civilnog društva tog predznaka i mediji iz proračuna, odvijaju se aktivnosti na toj sceni, donose se zakoni (npr. onaj o femicidu, prije više godina to je bila Istanbulska konvencija, koja je uspjela čak i HDZ podijeliti, dok Plenkovićeva struja nije potpuno ovladala) o kojima potencijalna "lijevo-liberalna" vlast može samo sanjati – jer, kad bi ih oni donosili u slučaju da su na vlasti, imali bi HDZ u oporbi, ali ne bilo kakav HDZ, nego onaj pogonjen plinskim bocama i s armijama berača kestena. Nekoliko puta viđeno. Ima tu trzavica na razini resora kulture i obrazovanja, ali to je više-manje sitnica i više predstava svakoga za svoje.
Primijetimo da je, kad je druga struja u HDZ-u bila dominantna, jedno kraće vrijeme, na taj krug izvršen tektonski udar (slučaj Hasanbegović). Dakle, dobar dio onih koji se trenutno protive Turudiću (ne)svjesno su eksponenti one "liberalne" (opet uvjetno rečeno) struje u HDZ-u – ne jer su prikriveni HDZ-ovci, nego jer sami nemaju društveno-političke moći da drugačije reprezentiraju svoje interese i provode politike koje im odgovaraju. A nemaju jer je HDZ sila i država.
Drugo
"Mi" i "oni" jedno je od temeljnih, zapravo primordijalnih obilježja politike. Međutim, kad ta opreka preplavi cijelo društvo kao njegovo glavno obilježje, onda smo u problemu jer se sve, a najgore je kad to dođe u domenu prava i sudske vlasti, svede na to. Tj. u ovom slučaju - Turudić je "dobar" ili "loš" jer je "naš", odnosno "njihov". I to je to.
Logika koja je još pogubnija kad govorimo, recimo, o konkretnim sudskim predmetima – neovisno o "meritumu", dolazi do svrstavanja "za" ili "protiv" neke osobe, a ne u vezi sa samim predmetom – notoran je u tom pogledu trenutni slučaj Severine – nema tko se o tome nije očitovao kao da o tome zna sve, a očitovao se samo o tome simpatizira li sa Severinom ili je jako protiv nje, iz ovih ili onih razloga – a ne o samom konkretnom slučaju!
Drugim riječima, biti uz Severinu podrazumijevalo se na “lijevo-liberalnom” spektru, a to je značilo biti na strani – pravde. Dakle, simpatija određenog kruga ljudi uzeta sinonimno s pravom i pravdom. Ali, tako je i sa, više-manje, svime drugime – sjetimo se samo nekih suđenja hrvatskim braniteljima – opet nije bio bitan konkretni predmet koliko to da se radi o “hrvatskom branitelju” i o “obrambenom ratu”. Jedino što su u tom slučaju pravdu i pravo izvan sudova predvodili ljudi druge (desne) političko-ideološke orijentacije. Zamislimo, bez obzira na to koliko je pravni sustav famozna "rak-rana", koliko je samo gore i od toga to da sudske presude donosi "ulica", odnosno "grupe za pritisak".
Svejedno je tko je ta “ulica” i “grupa za pritisak”, tj. s kojeg spektra. To da je ovo društvo nezrelo za rasprave o pravu i sudskoj vlasti ukazuje na to da ima ozbiljnih problema i s koncipiranjem pravde. Drugim riječima, u problemu smo, jer bismo svi htjeli "pravo jačega", a da smo tî "jači" upravo "mi". I biti “suci u svojim stvarima”. Za engleskog protoliberalnog filozofa Johna Lockea i jednog od otaca trodiobe vlasti, to je obilježje prirodnog (a ne građanskog) stanja.
Ponovimo, tko je nezreo razgovarati o pravu, ima ozbiljnih problema i sa shvaćanjem pravde. Mi se s time kao društvo u cjelini i dalje mučimo. Rado bismo da smo u prirodnom stanju.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.