NAJVAŽNIJA stvar u Hrvata je patnja. Uvjeriti sve oko sebe, pa i sebe, kako ti je loše i kako patiš. Time se dobiva podrška zajednice, društva, popularnost i društveni status.
Sve počinje u školi. Ako nisi radio - "bacilo me". Nikada nisi sam kriv. Uvijek te "bacilo", nikada nisi pao. Pa kod pronalaženja posla - najviše se cijeni neki jednostavni, loše plaćeni rad. Imati takav posao je super za pričati, žaliti se na obiteljskim okupljanjima, tražiti podršku od prijatelja.
Jedino bolje od lošeg posla je ne dobivati plaću. Nikako ne napustiti firmu koja ne dijeli plaće, već barem dvije godine raditi besplatno za takvog gazdu, jer nema ljepše stvari nego odlaziti na posao i ne primati plaću. Ako daš otkaz takvome, jer ti je blesavo raditi bez plaće, pitat će te začuđeno obitelj i prijatelji - zašto si dao otkaz? Malo ispadneš bahat, nema posla, a ti daješ otkaz. Htio bi nezahvalnik i pare i posao. No, ako radiš bez plaće, onda te cijeni obitelj, pričaju o tebi rodbina i prijatelji, tema si razgovora.
Što gore, to bolje
Vjenčanje mora biti s najmanje 300 ljudi, tako da pola vidiš samo na narednom sprovodu i pritom, jer ih toliko ne možeš nadzirati, barem ti netko uneredi večer, posvađaju se, propiju, potuku, ali što je gore, to bolje. Svih 12 miksera i šest tostera ostaju za naredna vjenčanja ili ih dijeliš u slučaju razvoda.
Slično je i u drugim situacijama - jeste li shvatili koju mi cijelu filozofiju imamo oko "razgaziti cipele" - kalupi, tekućine, rakije... Sve, samo ne kupiti veći broj. Nema većeg užitka nego mjesec dana gaziti loše cipele i žaliti se u društvu. Ajme, žuljaju me! A svi su oko tebe s onim namještenim pogledom lažnog razumijevanja.
Nadalje, moraš imati neki blesavi cilj za koji treba barem 20 godina teškog rada. Recimo, kuću s "tri poda", za svako dite kojemu inače ne pada na pamet živjeti tamo gdje uspijevaju samo poskoci i korumpirani načelnici općina. Radi takve kuće nećeš ići na odmor desetljećima, sve će ići u kuću i na kraju ćeš boraviti u jednoj prostoriji jer nemaš love za zagrijati dvije, a kamoli svih 300 kvadrata. Bez fasade. Djeca neće ni doći, ne zanima ih.
Pravo vrijeme za kukanje stiže u mirovini
Kad smo već kod grijanja, obvezno se grije jedna prostorija, najbolje kuhinja, jer se ona sama grije - uvijek nešto moraš kuhati i zakuhavati, makar vani mogao pojesti u pola cijene. To nije pravo, moraš, umjesto da te tetoši konobar i ručak spremi profesionalni kuhar, potrošiti sate gorenja plina i biti na nogama za obrok koji ukupno košta više nego u restoranu. Pri tome pereš tanjure ručno jer perilica je samo za "kada je puno toga" ili imaš goste. Još jedan detalj – kupaonica se obvezno ne grije, osim pet minuta pred kupanje, mora biti tako hladno da se šampon pretvori u gel, a u trenutku kada uđeš u kadu, drugi ukućanin skače poput komandosa i gasi grijalicu. Imaš toplu vodu. Grije.
Kako vrijeme prolazi i dođe vrijeme za mirovinu, obvezno se treba što više žaliti. Nikako uplatiti neki fond ili štednju, po mogućnosti otići što prije u penziju kako bi bila što manja. Ako imaš 42 godine staža, čak su i mirovine nešto podnošljivije, pa treba ići barem 10 godina ranije i pokupiti sve negativne postotke koji postoje, opet da se možeš pristojno žaliti. Naravno, odmah po ulasku u mirovinu zapustiti sve hobije i aktivnosti i prijatelje - jer kako bi se inače žalio da si star, umoran i siromašan. Nikako i ni u kom slučaju putovati ili ići na kavicu kao američki ili njemački penzioneri, otići na tečaj, baviti se cvijećem ili pčelama, moraš biti doma i kukati. Idealno je ne baviti se nikakvom šetnjom i slično, kako bi fizički što prije propao, jer onda je tek uživanje u žaljenju. Obvezno gledati sve patničke emisije, sva tri dnevnika, plus lokalni i nedjeljnu emisiju o poljoprivredi. Onda zvati okolo na telefon kako je malo pšenice i kako će sve poskupjeti.
Dodajmo tome i vikendice - po mogućnosti da se ne mogu iznajmljivati, ali smještene negdje bliže moru gdje trebaju cijeli mjesec održavanja i sređivanja, tako da si gotov taman dan pred odlazak kući i onda u autu pričaš svojima (kojima je puna kapa i kuće i uvale i miješalice za beton rano ujutro), dakle pričaš kako "mi imamo svoje", a ne kao oni jadnici što su za pola tog troška jeli i pili u hotelu s četiri zvjezdice, svake godine u drugom gradu. Posebna čar je vikendica negdje gdje nema ničeg normalnog za jesti vani, pa onda jedan član obitelji provede cijelo ljeto radeći gulaše, toćeve od rajčica i slična ljetna jela u kući koja nema klimu, jer barem jednom u familiji "smeta klima".
Klima koja "smeta"
Barem jednome, bilo gdje da jeste, "smeta klima". Klimatizacija, kao i grijanje, su stvari koje stvaraju ugodu, a time automatski smetaju mnogima. Primijetite to najviše u javnom prijevozu, dosta je da otvorite prozor krajem srpnja, već vas strijeljaju pogledima, a ako vozač uključi klimu, obavezno netko dolazi i ljutito viče da se sprava ugasi, jer ne može izdržati. Nažalost, obično taj isti vjeruje i reklamama po kojima dezodoransi traju 48 sati.
Na kraju, u ovoj boljoj situaciji, kada obitelj ima auto, obvezno mora imati barem dva cola veće felge od onih koje vlasnik svojom plaćom može financirati, jer kako bi inače početkom jeseni došao kod vulkanizera s tko zna odakle pokupljenim zimskim "ćelestonkama" i molio mogu li izdržati barem još jednu godinu.
Kukanje je sama esencija bića našeg čovjeka
Bilo kakve stvari koje olakšavaju život, od parne stanice koja olakšava peglanje, preko klimatizacije u kući do automatskog mjenjača u autu, treba izbjegavati, jer to onemogućava kukanje. Čak i u politici, treba izabrati najvećeg neznalicu, najvećeg gubitnika i najvećeg lopova – kako bi se poslije moglo žaliti kako je, eto, izabran neznalica, gubitnik i lopov, a mi smo, eto, jadni i treba nas žaliti jer nas upravo takav vodi i odlučuje o našim novcima.
Da nekim slučajem otkrijemo naftu ili dijamante pa svi dobiju zajamčenu mirovinu 2000 eura i plaću 3000 eura, ljudi bi ovdje tupog pogleda i bez ikakve nade hodali ulicama. Pravo na kukanje je naime nadpravo, nešto što je sama esencija bića domaćeg čovjeka.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala