SREDINOM srpnja, krajem ove akademske godine, imat ćemo prvu generaciju studenata medicine koji će dobiti licence za rad, a da neće morati odraditi niti dana staža.
Mladi liječnici moći će odmah krenuti na specijalizaciju, ako im bude ponuđena, ili će odmah početi s radom pod nadzorom mentora u trajanju između šest mjeseci i dvije godine.
Studenti su kao stažisti dobivali nešto više od 4.000 kuna, dok će kao mladi liječnici pod nadzorom dobivati nešto više od 7.000 kuna.
Ova novina rezultat je dogovora s Europskom komisijom koji su odrađeni tijekom pregovora o ulasku u EU.
No, istraživanje provedeno među studentima pokazalo je da oko 90% njih nije zadovoljno ukidanjem staža, da se mnogi ne osjećaju dovoljno spremnima i sigurnima da bi započeli rad bez stažiranja te da se zalažu za vraćanje staža. Mada im je praksa na fakultetima od 2013. pojačana, oni smatraju da to još uvijek nije dovoljno, osobito jer nisu imali izravnih iskustava rada s bolesnicima u stvarnom bolničkom okruženju da bi odmah počeli liječiti ljude.
S druge strane neki smatraju da je stažiranje bilo loše, da je ovisilo o volji i angažmanu studenata te da je novi sustav bolji jer mladim liječnicima omogućuje ubrzano napredovanje do specijalizacije i brže uključivanje u samostalan rad, što je dio svjetskog trenda povećanja kvalitete, a smanjenja kvantitete medicinskog obrazovanja.
Na ovu temu u medijima je već bilo puno rasprava, informacije su često bile zbunjujuće, a javnost je konačno uznemirena jer su poslane poruke da će nas uskoro početi liječiti neiskusni, nekvalificirani liječnici koji ni sami sebi ne vjeruju. Osim toga u raspravama su bez odgovora ostala brojna tematizirana pitanja.
Zbog svega navedenog, u ovom članku donosimo podrobno predstavljanje novog sustava iz dviju suprotstavljenih perspektiva – jedne predstavnika studenata koji bi voljeli vraćanje stažiranja i druge dekana Medicinskog fakulteta, zagovornika novog sustava i njegova daljnjeg razvoja, ali i kritičara inercije i nesnalaženja državnih institucija.
Studente nitko nije pitao što oni žele
Deni Rkman (slika gore), student posljednje, šeste godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, član Studentskog zbora Medicinskog fakulteta, kaže da su tijekom dvije godine studenti iskoristili različite demokratske mehanizme utjecaja na vlast, no da nisu zadovoljni rezultatima.
„Izašli smo u medije, slali smo dopise, organizirali tribine, izborili smo mogućnost dolaska na sastanak u Ministarstvo gdje smo izložili naše stavove, proveli smo anketu među studentima da vidimo stav cjelokupne populacije studenata medicine, komentirali smo pravilnik na e-savjetovanju itd. Ranije nas se ništa nije pitalo, iako se taj pravilnik izravno odnosi na nas“, rekao je za Index Rkman koji će uskoro postati mladi liječnik, mada mu još puno toga nije jasno.
Kao neke od važnijih problema doživljava to što studenti trenutno ne znaju kako će birati svog mentora te to što mentori neće biti stimulirani za rad s njima.
„To znači da bi liječnici-mentori, koji su već sada preopterećeni poslom, trebali bez ikakve naknade supotpisivati nalaze koje ćemo mi pisati kao liječnici i biti odgovorni za njih. Mi ćemo imati licencu, a radit ćemo pod nadzorom mentora koji uopće neće biti stimulirani da rade s nama. Ne znam kako će to izgledati u praksi. Brojne stvari pravilnikom nisu definirane ili se uopće i ne spominju, a važne su za provedbu ovakvog modela u praksi. To je primjerice način raspisivanja natječaja za rad pod nadzorom, mogućnost promjene mentora, popis vještina koje se moraju usavršiti i naučiti te evaluacija rada mentora i liječnika pod nadzorom“, tumači Rkman.
To je, ističe, samo dio pitanja koja imaju studenti, a smatra da je njihova dužnost da traže odgovore jer je riječ o stvarima koje će se izravno odnositi na njihov rad već kroz mjesec dana.
„Mi mjesec dana do početka rada nemamo definiran pravilnik koji će uređivati naš rad i ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja. To ulijeva nepovjerenje mladih ljudi u sustav jer smo uložili puno energije i truda u obrazovanje pa nas ovakva neizvjesnost nikako ne čini zadovoljnima“, poručuje.
Kako će mentori biti motivirani, kad neće biti nikako nagrađivani?
Studenti medicine do 2013. studirali su šest godina, nakon čega su imali godinu dana staža. No u posljednjih šest godina to stažiranje se prvo skratilo na šest mjeseci, da bi konačno bilo ukinuto.
Osim što ih muči ukidanje stažiranja, dvoje i zašto bi se neki mentor, bez ikakve stimulacije, odlučio za duži rok trajanja nadzora nad mladim liječnicima u trajanju od godinu dana ili dvije - lakše mu je da se mladog liječnika riješi što prije.
„Mi smo to pitanje postavili na panel raspravi na kojoj su bili predstavnici Ministarstva. Pitali smo zašto bi netko radio s pripravnicima ako neće biti novčano nagrađen ili ako im se neće smanjiti obim posla ili ako time neće ostvariti neko napredovanje u zvanju. Nagrada ne mora nužno i isključivo biti novčana. Odgovoreno nam je da će mentori to raditi jer vole raditi. Predložili smo da se uspostavi evaluacija u kojoj bi studenti vrednovali mentore i obratno. I pacijenti i liječnici i studenti imaju pitanja, nikom nije svejedno“, tvrdi Rkman koji je posebno ogorčen činjenicom da mjesec dana do završetka fakulteta nitko ne zna čak ni kako će izgledati konačan pravilnik koji će uređivati njihov rad.
Naši su mladi liječnici svjetska klasa, no nemaju dovoljno prakse
Član Studentskog zbora Medicinskog fakulteta u Zagrebu smatra da je njihovo znanje inače u svemu apsolutno jednako znanju njihovih kolega u Europi.
„Mi pokazujemo izvrsne rezultate, a naši liječnici su izvrsni kada odu van. Tu nema dvojbe. Također, vježbe na fakultetu dobro su uređene, s time da bi ih sada, kada nema staža, možda trebalo još malo poboljšati. Na tome se također radi“, kaže Rkman koji problem vidi u tranzicijskom razdoblju, u prijelazu s fakulteta na posao.
„Nama treba neki tranzicijski period između šest godina u studentskim klupama i praktičnog, samostalnog rada u kojem ćemo sami biti odgovorni za svoju ambulantu. Ta tranzicija, koja je ranije bila staž, također je omogućavala da se studenti odluče kojim smjerom žele nastaviti. Staž je bio koristan iz više razloga. Stažisti bi tijekom tjedana radili na različitim odjelima gdje bi stjecali pojedina klinička iskustva i vještine specifične za taj odjel. Kroz takav oblik rada stažisti bi se s vremenom osamostaljivali, bili spremniji za idući korak, radili pod stvarnim uvjetima u bolnici ili pojedinim ordinacijama s pacijentima. Naravno, nisu svi jednako savjesno koristili taj period. No ipak određeni broj ljudi stvarno je tražio sebe, vježbao je svoje vještine, učio praktične stvari i sl. Naime, nije isto ako kao student nešto radite na vježbama ili ako ste u ulozi mladog liječnika na nekom odjelu“, pojasnio je.
Razni europski modeli; neki stažiraju, neki ne
Rkman kaže da u Europi postoji mnogo modela, a teško mu je reći koji je najbolji. No uvjeren je da u razvijenim zapadnim zemljama imaju bolje uređenu praksu.
„Ja konkretno znam za danski model jer sam ondje bio na praksi. Oni nakon fakulteta, koji traje šest godina, imaju godinu dana staža. Nakon toga moraju raditi još godinu dana na odjelu koji žele specijalizirati. Tek nakon toga apliciraju za specijalizaciju. To znači da imaju dvije godine prijelaznog razdoblja. S druge strane u Njemačkoj je u šest godina studija inkorporirano puno praktične nastave tako da oni sve rotacije odrade u bolnicama još tijekom studija. Na Zagrebačkom MEF-u to se nastoji riješiti uvođenjem predmeta koji se zove 'Temelji liječničkog umijeća' u kojem studenti od prve do šeste godine imaju praktičan oblik nastave koji prije nije postojao. Tu smo mi iz generacije od 2013. na dalje učili razne stvari, od komunikacije s pacijentima do praktičnih vještina kao što su primjerice postavljanje venskog puta, oživljavanje, prva pomoć i druge slične stvari. Međutim, tu se opet radi pod kontroliranim uvjetima sa zdravom populacijom, s kolegama, a ne u bolnici u stvarnim uvjetima, na stvarnim pacijentima. To je super priprema za stvarne uvjete, no i dalje to nisu stvarni uvjeti. I dalje to nije zamjena za staž. Osim toga to nisu jednako uveli svi fakulteti“, tumači Rkman.
Razlika između stažiranja i rada pod nadzorom
Razlika između stažiranja i rada pod nadzorom, kaže Rkman, u tome je što je stažist išao raditi bez licence, a uvjet za licencu mu je bio staž, dok će po novom mladi liječnik odmah dobiti licencu i s njom ići raditi pod nadzorom.
„Licenca omogućuje samostalan rad. Onaj tko ne želi raditi pod nadzorom, ne mora, može odmah otići raditi van ili pak krenuti na specijalizaciju. Prije je morao odraditi staž i tek potom se prijavljivati za specijalizaciju. Također, tijekom staža su se liječnici rotirali po raznim odjelima i stjecali različite vještine koje imaju svoje posebnosti, dok se u novom sustavu prijavljuju za rad pod nadzorom na jednom mjestu, primjerice kao liječnici opće prakse i ondje rade pod nadzorom. U svakoj struci čovjek se u početku, nakon završenog školovanja, kada krene raditi, osjeća nespreman, ima stotine pitanja i dvojbi, a u medicini se ipak radi o ljudskom zdravlju“, upozorava naš skorašnji mladi liječnik.
No ističe da bi ipak izbjegavao apokaliptična predviđanja jer se nada da će se s vremenom ovaj model urediti u praksi te da će se provesti potrebni koraci kako bi on bio u potpunosti funkcionalan.
Nije siguran kako će se ova promjena odraziti na odlazak, odnosno ostanak liječnika u Hrvatskoj.
„S jedne strane može se reći: 'Evo imate licencu i odmah možete raditi, ako to želite'. S druge, to bi neke moglo navesti da odmah odu u druge zemlje u kojima će imati bolje uvjete za nastavak specijalizacije i rada“, zaključuje Rkman.
Splitski dekan: Stažiranje je bilo vrlo loše i nekorisno
Prof. dr. sc. Zoran Đogaš (slika gore), dekan Medicinskog fakulteta u Splitu, smatra da ne treba vraćati stažiranje, već da treba unaprijediti sustav koji smo dogovorili tijekom pregovora s EU.
„Kao znanstveniku teško mi je zamisliti da netko koristeći anketu među studentima u kojoj pita studente osjećaju li se spremni za samostalan rad, za liječenje ljudi, rezultate predstavlja kao dokaz svoje hipoteze i argument za neke odluke. Naime, ako itko kaže da se osjeća potpuno spremnim za samostalan rad nakon bilo kojega fakulteta, a posebice medicinskog, ja mu ne bih povjerio svoje zdravlje, niti bih ga ikome preporučio“, kaže Đogaš.
Ističe da nitko nikada nije radio nikakvo pravo istraživanje poput randomiziranog, kontroliranog pokusa kojim bi mogao usporediti dva različita sustava i reći da je jedan bolji od drugoga.
„Dakle, svatko govori iz neke svoje perspektive i iskustva, a ona mogu biti različita. Moje iskustvo, a i velikoga broja mojih kolega koji smo imali staž, vrlo često potpuno volonterski, bilo je da je on bio vrlo loše organiziran i nekoristan, bez pravoga nadzora. Gotovo isključivo ovisio je o tome koliko je netko bio motiviran da nešto tijekom njega nauči“, kaže splitski dekan koji smatra da dobra ideja i intencija nije bila ostvarena u praksi.
Dogovoreno prije 10 godina teško je mijenjati
Posebno napominje da novi sustav nije nešto o čemu se odlučuje danas, već je to odluka koja je donesena prije 10 godina tijekom pregovora s Europskom komisijom, u kojima su se naši predstavnici odlučili da ni za koga tko bude iz EU dolazio raditi u Hrvatsku neće trebati staž i državni ispit. Dakle, tu je nužno uvažiti pravilo reciprociteta.
„Ako smo donijeli takav zakon za strance, onda ne možemo za naše vlastite građane primjenjivati drugačija pravila kojima bismo ih diskriminirali tako da oni moraju obaviti nešto što drugi ne moraju. Dakle, prije 10 godina znalo se da će to biti tako. Zašto to nije svima jasno iskomunicirano i zašto nismo iskoristili tih 10 godina za potrebne prilagodbe svih čimbenika u vertikali potpune izobrazbe i osposobljavanja za samostalan rad doktora medicine, meni to nikako nije jasno“, kaže Đogaš.
Povratak na staž trajao bi godinama, trebalo bi ponovno pregovarati i priznati da smo nesposobni
Dekan ističe da bi pravno gledano, kada bismo danas htjeli mijenjati sustav i opet uvesti staž, kao što neki traže, trebalo promijeniti stav koji smo imali u pregovorima s Europskom komisijom.
„Da bismo to napravili, trebali bismo ponovno pregovarati sa svim zemljama EU individualno. To bi trajalo nekoliko godina i završilo bi neizvjesno. Ja sam u Ministarstvu zdravstva otvoreno rekao da mene ne zovu ako se za to odluče jer ja to nikada ne bih radio jer je to pravno, diplomatski, politički, logički i na brojne druge načine upitno, a po mom mišljenju i potpuno pogrešno. Trebalo bi drugim zemljama objasniti da mi prije 10 godina, tijekom pregovora nismo znali što radimo, da smo bili u polusvjesnom stanju, da se sada moramo posuti pepelom i kazati da smo mi inače malo neozbiljni i neorganizirani. Smatram da se trebamo držati toga što smo dogovorili i to urediti na najbolji mogući način. Kako osobno nisam sudjelovao o tome, ne bih htio ni suditi je li to bilo ispravno ili ne. Vjerujem kako su stručnjaci koji su sudjelovali u tom procesu imali više informacija o tome i da ne bi bilo pošteno suditi o tome bez potpune analize. Isto tako vjerujem da je tadašnja odluka uključivala neke druge procese koji su se trebali događati nakon toga, a nisu. To oslikava našu nedosljednost, nedostatak dugoročnog strateškog promišljanja i nedefiniranost ciljeva koji se moraju ostvariti bez obzira koja politička struja bila na čelu Ministarstva zdravstva ili države“, kritičan je Đogaš.
Ministri nisu informirani, a informiraju ih razni s raznim interesima
Prema splitskom dekanu ministri se kod nas često mijenjaju, a nisu potpuno upućeni u čitav proces pa su zbunjeni mnoštvom različitih, često i suprotstavljenih savjeta.
„Kako se time nisu osobno bavili da bi bili iz prve ruke informirani, ministri traže mišljenje svojih savjetnika od kojih će neki reći da se sve može napraviti, pa i vratiti staž i posuti se pepelom, jer je to teorijski i pravno doista moguće. No neki ljudi možda mogu imati neke svoje osobne interese ili neki svoj uski kut gledanja, pa će biti neobjektivni i tako savjetovati ministra. Na taj način ministri budu bombardirani različitim mišljenjima. Na sreću, ali ponekad i na žalost, u medicini je puno pametnih ljudi koji svi imaju svoja mišljenja utemeljena na vlastitoj inteligenciji ili vlastitom iskustvu i često se osjećaju pozvani da ih javno iskažu premda nisu sasvim upućeni u sve činjenice vezane za određeni problem“, kaže Đogaš.
Fakulteti su se prilagodili. Ljudi se bespotrebno plaše, a vrijeme se gubi u besplodnim raspravama
Uz navedeno Đogaš ističe da su studenti, u vrijeme kada je on studirao medicinu, dobivali diplomu doktora opće medicine nakon čega su mogli raditi u ambulantama nakon odrađenog staža i položenog državnog ispita, s licencijom, dok je danas situacija takva da se nakon diplome mora ići u daljnje usavršavanje, na specijalizaciju.
„U ovom trenutku imamo 49 kliničkih specijalizacija te obiteljsku medicinu koja je također specijalizacija i hitnu medicinu koja je uređena posebnim pravilnikom ministra i tretirana je slično kao specijalizacija. Dakle, umjesto da se tih 10 godina iskoristilo da se potpuna vertikala obrazovanja - od upisa Medicinskog fakulteta do položenog specijalističkog ispita - regulira i da fakulteti s Ministarstvom i Komorom dogovore način tranzicije kojim će se ići s fakulteta na specijalizaciju, mi gubimo vrijeme u ispraznim raspravama i senzacionalističkim pričama plašeći ljude da će ih liječiti nekompetentni doktori medicine. Fakulteti su odavno svoje programe prilagodili činjenici da neće biti staža, što ljudi očito zaboravljaju. To je obavljeno tijekom inspekcije Europske komisije jer je medicina kao regulirana profesija morala proći posebne postupke vrednovanja za dobivanje dopusnice na razini Europske unije. I zato su naše diplome danas priznate svugdje u EU“, tumači.
Sve bi se moglo riješiti u tjedan dana da pravi ljudi sjednu s ministrom ili premijerom
Đogaš smatra da bi novi sustav trebalo pretvoriti u pozitivnu priču tako da se zna da će student odmah čim diplomira dobiti specijalizaciju i to prema svojim zaslugama i željama, ali i u skladu s nacionalnim potrebama tj. nacionalnim planom specijalizacija koji će pokriti sve od sveučilišnih bolnica do ruralnih područja i otoka.
„To nije teško regulirati. Primjerice, u SAD-u najbolji studenti imaju pravo birati prvi ili dobiti najbolje specijalizacije. No, mi se umjesto toga bavimo razmišljanjem o povratku na staro. Prema novom sustavu studenti bi s trenutkom diplomiranja dobili odluku o specijalizaciji što znači i ugovor za stalni posao, olakšanje mogućnosti dobivanja stambenog kredita, zasnivanja obitelji i sl. Time bi odjednom bili u mogućnosti riješiti ili značajno ublažiti katastrofalne posljedice odlaska iz zemlje najobrazovanijih i najkvalitetnijih mladih ljudi i njihovih obitelji, a to znači i ogromne ekonomske i demografske probleme. Puno nas je potpuno uvjereno da ljudi, uključujući liječnike, iz Hrvatske iseljavaju negdje drugdje prvenstveno zbog nesigurnosti i neuređenosti zemlje, a ne zbog većih plaća. Kod nas, nažalost, nesigurnost izvire najčešće iz toga što se mladim ljudima čini da se ne zna tko pije, a tko plaća, što značajno otežava planiranje karijere i budućnosti u vlastitoj zemlji. Evo upravo se sada ponovno događa da će doći sedmi mjesec i studenti će diplomirati i trebali bi znati sve o tome što će točno biti s njima, a mi još imamo medijske rasprave i puno senzacionalističkih, destruktivnih priča jer nismo razriješili problem za koji se zna već 10 godina. Bolje rečeno, nismo strateški promislili što ćemo i kako raditi od te odluke nadalje, pa zato sad imamo problem. U Ministarstvu zdravstva intenzivno se već dulje vremena govori o tom problemu, uključeni su svi relevantni čimbenici od studenata na dalje, ali još je puno šumova u kanalu i još nema potpune i jasne informacije dobro iskomunicirane prema svima. Da sam ja zadužen riješiti taj problem, pokušao bih prvo svima iskomunicirati okolnosti i nepobitne činjenice, to što trebaju razumjeti svi – i liječnici i politika i narod. I onda ponuditi rješenja koja se zapravo sama nameću. I napraviti pravu, veliku, konstruktivnu priču s kojom će svi biti zadovoljni. I politika i narod i posebice mladi liječnici. Dakle, stara parola 's faksa na posao', vrlo je moguća u medicini. Država ionako raspisuje godišnje toliko specijalizacija koliko studenata završava, čak i malo više. To je samo stvar tehničkog rješenja, koje bi ozbiljna skupina ljudi s ministrom ili premijerom za sedam dana mogla riješiti. Treba samo sjesti i odlučiti odakle će se sve to financirati, preko HZZO-a, ministarstva ili bolnica i to je to. To ne bi predstavljalo novi, veći trošak za državu. A koristi bi bile nemjerljivo veće uzevši u obzir one katastrofalne ekonomske i demografske probleme koje imamo i o kojima sam već govorio. To bi trebalo brzo odraditi i javno obznaniti i objasniti. Ovako imamo zablude u kojima svatko ima svoje mišljenje, a najveći broj ljudi koji nastupaju u javnosti zapravo su potpuno neinformirani. Oni ne znaju tri ključne činjenice – da je to odlučeno prije 10 godina i da je besmisleno to sada mijenjati, da se obrazovna vertikala mora gledati u cjelini studija medicine i specijalističkog usavršavanja nakon njega te da se više u medicini ne može raditi kao doktor medicine bez daljnjeg usavršavanja“, kaže splitski dekan.
Besmisleno je uspoređivati razne modele. Svi su različiti, treba gledati cijelu obrazovnu vertikalu
Đogaš smatra da je navođenje primjera drugih modela iz drugih zemalja miješanje krušaka i jabuka jer u Europi postoji mnoštvo različitih modela.
„Mi trebamo naš model dovršiti u cjelini, a to je vertikala od prve godine studija do kraja specijalizacije. U tom okviru može se raditi slično nekome drugome, a drugačije od nekog trećeg, međutim, tek na temelju cjeline može se gledati ishod. Naši su svi programi 2011. prošli inspekciju Europske komisije. Mi smo tada sjedili s kolegama iz Danske, Njemačke i Mađarske. Oni svi imaju različite sustave. Sami se nisu mogli dogovoriti oko nekih stvari, pa sam im u šali rekao: 'U redu, kada vi ispitate nas, mogu li ja malo ispitati vas?'. Stoga je onaj tko navodi kako stvari izgledaju u Njemačkoj, Švedskoj ili Engleskoj na pogrešnom putu, jer bi trebalo napraviti podrobnu analizu svih vertikala pa onda doći sa zaključkom. To bi bio znanstveni pristup. Ovako je to kvaziznanstveni pristup, a on je zapravo gori od nikakvog“, tumači Đogaš.
Studenti danas imaju više prakse i iskustava u samom studiju
Smatra da su pitanja koja postavljaju studenti o tome kako će im se dodijeliti mentor, zašto mentori neće biti stimulirani, kako će prolaziti kroz razne odjele i sl. pametna, da na njih treba dati jasne odgovore, no ističe da to ne znači da treba vratiti staž.
„To su kruške i jabuke. Kada se jednom u Hrvatskoj nešto odluči, kao što se odlučilo prije 10 godina, onda stvari ne treba vraćati na staro, treba ići dalje. Tek ako budemo tako radili, to će biti realan život s perspektivom“, ističe.
Tvrdi da su u Splitu na šestoj godini napravili kliničke rotacije koje zamjenjuju staž jer su tu informaciju imali kroz Dekansku konferenciju sva četiri medicinska fakulteta u Hrvatskoj.
„Studenti prolaze kroz sva radilišta. Imaju pedijatriju, ginekologiju, internu, kirurgiju i sl. Dakle, oni rade s doktorima koji su im zapravo supervizori na svom radilištu. Svaki fakultet je napravio neki svoj model, a voljni smo ga dalje popravljati i razvijati. Mi u Splitu također smo voljni naš model nastaviti razvijati i unapređivati. Ponuđeni novi sustav nakon fakulteta daje mogućnost tranzicije onim studentima koji nisu spremni, no daje i mogućnost onima koji se osjećaju spremni da idu odmah dalje na specijalizaciju. To je tranzicijsko, prijelazno rješenje s kojim se ja slažem, jer nikako ne bi bilo dobro odlučiti uvesti nešto što nećemo zvati stažom, a zapravo će biti staž. Ali, ponavljam, mislim da je rad pod nadzorom samo prijelazno rješenje, a da je pravo rješenje gledati čitavu vertikalu izobrazbe doktora medicine u cjelini i domisliti pravi prijelaz od studija na specijalizaciju. Dakle, što bi bilo najbolje i kako to odraditi na kraju studija medicine i na početku specijalizacije jer tu čovjek zapravo prelazi iz uloge studenta u ulogu liječnika. Taj prijelaz nikad nije i ne smije biti nagao, preko noći. Zato je besmisleno reći da je netko odjedanput postao doktor i sad će nas liječiti bez ikakve prakse. To je potpuno nerazumijevanje problema“, tumači.
Fakulteti dobro rade. Državne institucije sada se trebaju dogovoriti, a ne prepucavati
Napominje da bi o pitanjima kako će se organizirati mentori, kako će se oni vrednovati, kako će se raspisivati specijalizacije, kakav je nacionalni plan specijalizacija, što treba u Zagrebu, što u Splitu, što na otocima, u ruralnim područjima, pitanja su o kojima bi trebala misliti država kroz Ministarstvo zdravstva i Hrvatska liječnička komora kao strukovna udruga.
„Komora je nedavno radila Demografski atlas hrvatskog liječništva koji može koristiti ministarstvo, ali i svi mi. No u ovom trenutku ne vidim pravu suradnju između Komore i Ministarstva. Medicinski fakulteti ključne su ustanove koje jedine mogu provesti u život dogovoreno i, bez lažne skromnosti, oni su trenutno ono što najbolje funkcionira i jedine institucije koje su uspješno prošle ozbiljno međunarodno vanjsko vrednovanje. Kada pametni i ozbiljni ljudi sjednu za stol tako da iz sobe moraju izaći s nekim konkretnim rješenjem, onda se stvari mogu dogoditi. Međutim, za to ljudi moraju biti informirani i konstruktivni. Ovako se to svodi na neke rasprave, ili bolje prepucavanja po medijima, u kojima ljudi nešto citiraju, a je li to utemeljeno na nekim dokazima, nije bitno. Glavno da se zbuni protivnika i to je to“, kaže Đogaš.
Trend u svijetu je povećanje kvalitete studija, a smanjenje kvantitete
Splitski dekan s bogatim međunarodnim iskustvom kaže da je danas trend na medicinskim fakultetima na najpoznatijim američkim sveučilištima, ali i u drugim velikim svjetskim centrima, da se vrijeme trajanja izobrazbe doktora medicine skraćuje, ali da se naglasak stavi na kvalitetu edukacije i primjenu modernih pristupa pri stjecanju novih znanja i usvajanju vještina. U tome smislu su, smatra, hrvatski fakulteti napravili puno, mada još ima mjesta za poboljšanja.
„To je vrlo logičan pristup znajući koliki je nedostatak doktora medicine u SAD-u i najvećim zemljama EU, zapravo posvuda, a naravno i u Hrvatskoj. Međutim, tradicionalni i okoštali kurikulumi nisu baš spremni na te promjene i njihovi voditelji nevoljko uopće razmišljaju o tome što bi se moglo unaprijediti i suštinski promijeniti, ignorirajući realnost promjena u tehnologiji, društvu i životu općenito. Nakon svih svojih uvida i iskustava u edukaciji doktora medicine, stečenih širom svijeta, poprilično sam siguran da stalno treba preispitivati nove mogućnosti, permanentno prilagođavati studijske programe, raditi na motivaciji studenata i nastavnika i zapravo svu nastavu izvoditi s ciljem što boljeg osposobljavanja za konkretan posao po završetku studija. A to se može u medicini postići samo vertikalnom integracijom tj. povezivanjem predmeta na različitim godinama studija i to posebice u domeni kliničkog rada, odnosno stjecanja kliničkih vještina. Zato je potrebno odmah na početku studija započeti s nastavom kliničkih vještina u tzv. simulacijskim centrima gdje studenti na lutkama ili tzv. fantomima i modelima, koji su tehnološki sve savršeniji i sve vjernije oponašaju ljudsko tijelo, polako usvajaju vještine prije negoli ih počnu primjenjivati na pacijentima. Na žalost, naša opremljenost u simulacijskim centrima nije dovoljna, pa bi jedna od zadaća Ministarstva znanosti i obrazovanja, odnosno čitavoga društva, bila pomoći u opremanju takvih centara na sva četiri medicinska fakulteta u zemlji. To bi značilo bitan iskorak u unapređivanju studija te bi, uz, naravno, što veću izravnu uključenost studenata u timski rad pri liječenju pacijenata na kasnijim godinama studija gdje njihova uloga u tom timu postaje sve važnija kako studij odmiče i kako stječu iskustvo, riješilo jedan dio onih strahova o kojima danas raspravljamo kad govorimo o tome jesu li studenti spremni raditi odmah po završetku studija. Nitko zapravo ne dovodi u pitanje teorijsko znanje naših studenata, ali praktične, odnosno kliničke vještine oduvijek su bile pod znakom pitanja. Ne samo u nas, nego u čitavom svijetu“, tvrdi dekan.
Rad pod nadzorom na daljinu da, ali ne samo na daljinu
Đogaš se osvrnuo i na zastrašivanja prema kojima će neki mentori mlade liječnike nadzirati isključivo na daljinu, preko interneta.
„Kad neki govore o mogućnostima nadzora studenata na daljinu, primjerice putem Skypea, važno je istaknuti kako je medicina struka u kojoj je iznimno važno učiti, odnosno usvajati nove vještine, pod izravnom supervizijom ili bolje rečeno mentorstvom. To je sustav koji moramo apsolutno poboljšati, što je vrlo zahtjevan proces, ali može se napraviti. Temeljni preduvjet je promjena paradigme odnosno sustava vrijednosti. Moje američko iskustvo bilo je da postoji apsolutna težnja studenata i mlađih kolega da stalno pitaju i traže poduku, a s druge strane težnja starijih i iskusnijih kolega i profesora je da stalno poučavaju, pokazuju i prenose svoje znanje i vještine. Jako mi je smetalo kad sam se kao mladi liječnik vratio u našu medicinu i vidio da nije uvijek i posvuda tako. Zapravo su bile rijetke takve situacije i svi smo ih rado pamtili. Kad bi se to uspjelo promijeniti, sve bi išlo puno lakše. Nadzor na daljinu može biti samo komplementaran pristup koji nadopunjuje spomenuti temeljni mentorski način transfera znanja i vještina, a ne vidim način kako bi ga mogao nadomjestiti.“
Nema mjesta panici, to može biti pozitivna priča
Splitski dekan uvjerava da, unatoč svim navedenim konfuzijama u sustavu, osobito u državi, nema razloga za paniku. Smatra da su medicinari posebna vrsta, u velikoj većini radišni i odgovorni, kako doktori i profesori, tako i studenti.
„To je glavno jamstvo! Ja ističem probleme u sustavu da to ne ostane samo na entuzijazmu i osobnim naporima, već da se osigura dugoročna sustavna samoodrživost. No htio bih na kraju završiti nečim pozitivnim. Unatoč svemu što je napisano, medicina u ovom našem društvu razmjerno ponajbolje funkcionira. Ne zbog uređenosti sustava i društva već zbog ljudi u tom sustavu. U najvećem broju u zdravstvu rade iznimno dobri i kvalitetni stručnjaci i ljudi. A takvi su i naši studenti. Ponajbolji kandidati za studije u zemlji upisuju se na naše medicinske fakultete i oni će dostojno zamijeniti nas starije. Oni su naša budućnost i moramo zaista sve učiniti da ih osposobimo za ovaj iznimno težak, ali i prekrasan posao kako bismo im osigurali perspektivu za ostanak u zemlji. Oni opravdano strahuju za svoju budućnost, za svoju osposobljenost, opterećuje ih odgovornost koju zapravo ne bi trebali imati sve do časa kad su potpuno osposobljeni i samostalni. Poslušajmo njihove bojazni i napravimo ono što je najbolje za njih, a to će također biti najbolje za sve nas.“