Edmund Veesenmayer, visoki SS-funkcionar i jedan od ključnih organizatora deportacija Židova u okupiranoj Europi, rođen je 12. studenoga 1904. u Bad Kissingu u Bavarskoj, a umro 24. prosinca 1977. u Darmstadtu.
Kao SS-Brigadeführer i povjerenik Reicha u Mađarskoj, Veesenmayer je imao središnju ulogu u deportaciji više od 400.000 mađarskih Židova u Auschwitz 1944. godine. Njegova karijera pokazuje kako su obrazovani i tehnički sposobni ljudi unutar Trećeg Reicha pretvorili masovno ubijanje u administrativni proces.
Sin učitelja Franza Xavera Veesenmayera, Edmund je odrastao u bavarskom Allgäuu. Studirao je političke znanosti na Sveučilištu u Münchenu, gdje je doktorirao 1928. godine. Član NSDAP-a postao je početkom 1932., a SS-u pristupio 1934.
Rano je radio za Wilhelma Kepplera, Hitlerova gospodarskog savjetnika, te sudjelovao u diplomatskim misijama pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova, koje je tada vodio Joachim von Ribbentrop. Njegov uspon u nacističkoj hijerarhiji bio je brz - bio je stručnjak za političko-ekonomske odnose u okupiranim državama i uoči rata sudjelovao u pripremama njemačkih intervencija.
Veesenmayer je 1938. godine imao važnu ulogu u pripremi Anschlussa Austrije, a 1939. je sudjelovao u njemačkoj intervenciji u Čehoslovačkoj, gdje je pomagao u uspostavi marionetske Slovačke države. U sljedećim godinama bio je uključen u diplomatske misije u jugoistočnoj Europi.
Nakon njemačke invazije na Jugoslaviju u travnju 1941., poslan je u Zagreb kao izaslanik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, gdje je imao zadatak uspostaviti kontakte s novouspostavljenom Nezavisnom Državom Hrvatskom pod Antom Pavelićem.
Izvori potvrđuju da je imao političku ulogu u jačanju njemačkog utjecaja u Zagrebu, ali nije osobno upravljao logorima poput Jasenovca, iako je bio dio sustava koji je poticao progone i deportacije Židova i Srba.
Krajem 1943. i početkom 1944. boravio je u Slovačkoj, gdje je nadgledao njemački utjecaj i poticao vlasti da nastave s deportacijama Židova, iako je njegova izravna uloga u tome ograničeno dokumentirana.
Nakon što su Nijemci okupirali Mađarsku 19. ožujka 1944., Adolf Hitler imenovao je Veesenmayera posebnim povjerenikom Reicha (Reichsbevollmächtigter). Tamo je usko surađivao s Adolfom Eichmannom i njegovim odredom SS-a zaduženim za "konačno rješenje židovskog pitanja".
U svojim izvješćima Berlinu, Veesenmayer je detaljno dokumentirao deportacije. U telegramu od 13. lipnja 1944. naveo je da je do tada 289.357 Židova deportirano u 92 vlaka iz sjeveroistočnih dijelova zemlje. Dva dana kasnije javio je da je "340.000 dostavljeno Reichemu".
Do srpnja 1944. oko 437.000 mađarskih Židova deportirano je u Auschwitz, gdje je većina ubijena po dolasku. Riječ je o jednoj od najbržih deportacija u čitavom Holokaustu. Veesenmayer je bio glavni politički nadzornik te operacije, dok su tehničku provedbu vodili Eichmannovi ljudi.
Nakon završetka rata, uhitili su ga Amerikanci i izručili Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu. Na tzv. Ministarskom suđenju (Ministries Trial), koje se održalo od 1947. do 1949., osuđen je na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i članstva u SS-u.
Kazna mu je kasnije smanjena, a pušten je na slobodu u prosincu 1951., nakon samo dvije godine zatvora, u okviru američke politike ranog oslobađanja zatvorenika iz Landsberga.
U poratnim godinama živio je u Saveznoj Republici Njemačkoj, gdje je radio za francusku industrijsku tvrtku Pennel & Flipo. Neki izvori navode da je poslovno uspješno djelovao i stekao znatnu imovinu, no nema pouzdanih podataka o njegovom bogatstvu. Veesenmayer je umro 1977. u Darmstadtu od zatajenja srca, bez da je ikada ponovno izveden pred sud.