Foto: Hina
NERVOZNO vrti cigarillos među prstima. Cupka od hladnoće i pokušava se što je moguće više približiti grijalici koja pušače na saborskoj terasi spašava od smrzavanja. Jutros su ga dočekali zvižduci, hukanje i povici: "Goebbels, Goebbels” Zbunjen dočekom pokušao je u Sabor ući kroz zaključana vrata. Saborska straža ga je gotovo na silu ugurala u zgradu iako mu se nitko od prosvjednika nije ni približio.
Zlatko Hasanbegović, još uvijek samo kandidat za ministra kulture, obilježio je predstavljanje Vlade. Na njega se sručio gnjev aktivista i oporbenih političara. Koliko se god političari kleli u kulturu to je ministarstvo zapravo zadnja rupa na svirali, postoji samo zato što mora postojati, a ministar kulture je važan samo kad padne s balkona. Ili kad izjavi da je antifašizam floskula. A baš to je uspio reći Zlatko Hasanbegović, u mladosti zvani Hasan.
Njegovi školski drugovi kažu da je bio silno pametan i dok su oni gubili vrijeme po birtijama on je visio u knjižnicama.
“Bio sam ja i navijač”, brani se Hasanbegović od podsjećanja na srednjoškolske dane kao da je sramota vrijeme provoditi u biblioteci. Cijelog dana budući kultur ministar bio je rastresen, nije valjda tako zamišljao svoj pobjednički pohod na ministarsku dužnost.
“Hoće li moja djeca sada nastradati zbog ovoga?”, nekoliko je puta zapitao. Kao da će mu krvoločni Vili Matula napasti potomke.
“Nisam ja idiot!”, uzviknuo je u jednom trenutku pravdajući svoje stare izjave o gay-prideu. Tvrdi da nikada nije doveo u pitanje ni homoseksualnu povorku ponosa nego transparent sa srpom i čekićem na njoj. “Komunisti, koje predstavlja srp i čekić, su ubijali homoseksualce”, rekao je.
Hasanbegović je opsjednut komunistima i jugoslavenskim totalitarizmom. Pod njih trpa što više antifašizma može. Uspio je tako izgovoriti i da je: “Pol Pot bio antifašist”. Povjesničar nije obrazložio svoj stav o antifašističkim nagnućima kambodžanskog diktatora. Protiv fašista se taj nije borio. Sudjelovao je doduše u omladinskim brigadama koje su gradile ceste oko Zagreba pa je tu možda nešto čuo o antifašizmu.
Osim stava o antifašizmu Hasanbegović ima i zanimljiv stav o tome kako je Drugi svjetski rat trebao završiti.
“Nije Patton ušao u Istru nego Sedma lička. Kamo sreće da ju je Patton oslobodio”, rekao je i nekoliko minuta kasnije dometnuo: “Da je Patton ušao u Istru ona bi sada bila dio Italije”. Iz toga se može samo zaključiti da bi mu bilo draže da Istra nije dio Hrvatske. Zbog antifašizma, valjda. Ili je samo u pitanju da su ga toliko potresli napadi da više nije bio u stanju suvislo razmišljati.
Pravdajući svoje stavove Hasanbegović je cijelo vrijeme ispred sebe gurao, poput štita, Ivu Goldsteina.
“On je moj mentor. Moj učitelj. On je predstavljao moje radove”, neprestano je ponavljao šireći ruke i podižući oči prema nebesima. Samo je nedostajalo da podsjeti da je Goldstein uz to i Židov pa da predstava bude kompletna.
"Što je taj H.N.I.P., što oni hoće?"
Zlatko Hasanbegović neće odlučivati o školskim udžbenicima. I to je sreća jer je sposoban ustvrditi da se nigdje ne propisuje stav o prošlosti. Kad smo ga podsjetili na njemačke zakone ustvrdio je da je “Njemačka nakon 2. svjetskog rata doživjela slobodu i demokraciju i zato je kod njih situacija čista”. Prigodno je zaboravio da je polovica Njemačke bila iza Željezne zavjese.
Zlatko Hasanbegović će, međutim, odlučivati o medijskim zakonima. Kada je čuo da je Agencija za elektroničke medije na tri dana ugasiti Z1 televiziju samo je slegnuo ramenima i promrmljao: “To je presedan. Nažalost ću se i time morati baviti”.
Dok se ne još ne mora baviti medijima vrijeme krati raspitivanjem o tome tko ga brani, a tko napada.
“Ima li što novo o meni?”, pitao je lutajući saborskim hodnicima u potrazi za ulazom u dvoranu.
“Ima, evo HNIP vas brani, a P.E.N. centar napada”, odgovorili smo mu.
“Za P.E.N. sam čuo. Deset ljudi mi se javilo da će zbog toga napustiti P.E.N., a znate i sami da u tom društvu nema ni jednog Velimira Bujanca. A što je taj HNIP, i što oni hoće?”, pitao je začuđeni ministar.