Giljotina, taj strašni stroj za smaknuće, dugo je bila sinonim za revolucionarnu pravdu i državnu okrutnost. Uvedena tijekom Francuske revolucije, ova naprava je „revolucionirala“ način izvršenja smrtne kazne – obećavajući brzu i relativno bezbolnu smrt. Giljotina je ubrzo postala simbol terora, posebno u razdoblju 1793.-1794., kada su tisuće ljudi, uključujući i kralja Luja XVI. te kraljicu Mariju Antoanetu, izgubili glave pod njezinim oštrim nožem.
Francuska revolucija donijela je giljotinu kao alternativu dotadašnjim metodama smaknuća, poput vješanja, spaljivanja ili lomljenja kotačem – koje su bile bolne, spore i nepredvidive. Ideju o humanijem i jednakom načinu izvršenja kazne zagovarao je dr. Joseph-Ignace Guillotin, po kojem je sprava i dobila ime.
Tijekom Revolucije giljotinirano je oko 17.000 osoba, a sprava je i nakon toga ostala u službenoj uporabi. Kroz 19. i 20. stoljeće francuski sudovi redovito su je koristili, dok su mnoge druge zemlje već napustile takve metode. Giljotina nije bila samo oruđe - postala je simbol moći države i stalna tema moralnih rasprava: jedni su je smatrali pravednim sredstvom, drugi barbarskim reliktom.
Posljednja egzekucija giljotinom dogodila se 10. rujna 1977. godine u Marseilleu. Pogubljen je Hamida Djandoubi, tuniski državljanin osuđen za ubojstvo mlade žene. Bio je posljednja osoba smaknuta giljotinom u Francuskoj, ali i u cijeloj zapadnoj Europi. Egzekucija je izvršena u zatvoru, u strogoj tajnosti, pred malim brojem službenih svjedoka. Nož giljotine pao je brzo i efikasno, baš onako kako su to njezini izumitelji zamišljali još u 18. stoljeću.
Da bismo shvatili koliko je ta povijest bliska, vrijedi usporedba: kada je Hamida Djandoubi pogubljen 1977., film Ratovi zvijezda: Epizoda IV - Nova nada već je bio u kinima. Premijera tog kultnog spektakla održana je 25. svibnja iste godine. Dakle, dok je svijet ulazio u eru svemirskih opera i futurističkih efekata, u Francuskoj je još uvijek radila giljotina - podsjetnik da se brutalne tradicije često preklapaju s modernim napretkom.
Samo četiri godine kasnije, 1981. godine, Francuska je ukinula smrtnu kaznu, a time i giljotinu poslala u povijest. Danas se primjerci čuvaju u muzejima kao povijesni artefakti.
Nasljeđe giljotine nije samo u strahu koji je izazivala, već i u raspravama o etici kažnjavanja i ljudskim pravima. Na kraju, giljotina je postala simbol promjene - od alata terora do muzejske relikvije, podsjetnik na to koliko se društvo sporo, ali ipak nepovratno kreće prema humanijim standardima.