Kapljica jantara stara 99 milijuna godina sačuvala je drevnu muhu u prizoru nalik hororu: iz njezine glave izbija plodište zombi-gljivice, piše CNN. Taj i drugi fosil, mladi mrav zaražen sličnom gljivicom, najstariji su poznati primjeri bizarnog prirodnog fenomena u kojem parazitske gljivice preuzimaju tijela svojih domaćina i na kraju ih ubijaju.
"Jantar nam pruža priliku da vizualiziramo drevne ekološke odnose očuvane u fosilima", rekao je Yuhui Zhuang, doktorand na Institutu za paleontologiju Sveučilišta Yunnan na jugozapadu Kine.
"Ova su dva fosila vrlo rijetka, barem među desecima tisuća primjeraka jantara koje smo dosad pregledali. Samo je nekolicina zabilježila simbiotski odnos između gljivica i kukaca", dodao je Zhuang, glavni autor studije o tim fosilima objavljene 11. lipnja u časopisu Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences.
Zhuang i njegovi kolege opisali su dvije do sada nepoznate vrste drevnih gljivica iz roda Ophiocordyceps, koje su otkrili analizom jantara. U istraživanju su koristili optičke mikroskope za proučavanje sitnih komadića jantara te mikrokompjutorsku tomografiju kako bi napravili trodimenzionalne prikaze kukaca zaraženih gljivicama.
Prvu vrstu, nazvanu Paleoophiocordyceps gerontoformicae, pronašli su na mravu, a drugu, Paleoophiocordyceps ironomyiae, na muhi.
Neke današnje vrste Ophiocordycepsa koje napadaju mrave poznate su kao zombi-gljivice jer parazitska gljivica može manipulirati ponašanjem domaćina u svoju korist. Taj je fenomen poslužio i kao inspiracija za videoigru koja je bila predložak za HBO-ovu seriju The Last of Us.
"Otkriće ova dva fosila sugerira da su kopneni ekosustavi već tada bili vrlo složeni te da je Ophiocordyceps možda još u razdoblju krede počeo djelovati kao 'predator' prema insektima, regulirajući brojnost određenih skupina", napisao je Zhuang u e-mailu.
Danas parazitske gljivice, poznate i kao entomopatogene gljivice, inficiraju širok raspon kukaca, uključujući mrave, muhe, pauke, cvrčke i kornjaše, prema podacima londonskog Prirodoslovnog muzeja.
U slučaju mrava "drvosječa" spora gljivice Ophiocordyceps padne na njegovu glavu, prodre u mozak kroz slabu točku na egzoskeletu i preuzima kontrolu nad njegovim ponašanjem kako bi se proširila, objasnio je Conrad Labandeira, viši znanstvenik i voditelj zbirke fosilnih člankonožaca u Prirodoslovnom muzeju Smithsonian u Washingtonu, koji nije sudjelovao u ovom istraživanju.
Prema njegovim riječima, Paleoophiocordyceps je vjerojatno "zombificirao" svoje domaćine na sličan način. "Čini se da su mravi iz nekog razloga bili među prvim metama zombifikacije, a i danas su glavni domaćini ovoj parazitskoj gljivici", rekao je Labandeira.
Dodao je da su muhe danas rijetko zaražene ovim gljivicama, što čini fosilizirani primjerak posebno zanimljivim. Vrsta gljivice koja je inficirala drevnog mrava mogla bi biti predak današnjih zombi-gljivica te je vjerojatno na sličan način preuzimala kontrolu nad tijelom domaćina, rekao je João Araújo, voditelj mikološke zbirke i docent Prirodoslovnog muzeja Danske, koji je koautor studije.
Budući da je otkriveno vrlo malo fosila drevnih parazitskih gljivica, o njihovoj evoluciji još uvijek se malo zna. Araújo navodi da su oba kukca vjerojatno ubijena djelovanjem gljivica prije nego što su ostala zarobljena u ljepljivoj smoli drveta koja se kasnije pretvorila u jantar te dodaje da većina entomopatogenih gljivica ubija svog domaćina kako bi razvila plodište.
"Ta izgubljena raznolikost parazita imala je važnu ulogu u oblikovanju svijeta kakav poznajemo danas", rekao je Phil Barden, izvanredni profesor na Odsjeku za biološke znanosti Tehnološkog instituta New Jerseyja, koji se također bavi fosilima u jantaru.
"Čak i kad pronađemo nevjerojatno raznolika bića zarobljena u jantaru, važno je imati na umu da je riječ tek o najmanjem dijelu ukupne slike. Za svaki fosil mrava ili kornjaša možemo zamisliti sve parazite, gljivice i bakterije koje su takvi kukci nosili", rekao je Barden u izjavi e-poštom. On nije sudjelovao u novoj studiji.
"Zapanjujuće je vidjeti da je dio današnje bizarnosti prirodnog svijeta postojao i u zlatnom dobu dinosaura", rekao je koautor studije Edmund Jarzembowski, profesor i znanstveni suradnik londonskog Prirodoslovnog muzeja.
Fosil potječe iz bogatih nalazišta jantara u Mjanmaru. Iako su jantarni fosili posljednjih godina među najuzbudljivijim otkrićima u paleontologiji, pojavile su se i etičke dvojbe oko podrijetla jantara iz regije pogođene građanskim ratom.
Zhuang je rekao da fosili potječu s burmanskih tržnica jantara. U studiji se navodi da su primjerci nabavljeni prije 2017. godine i, koliko je autorima poznato, nisu povezani s oružanim sukobima ili etničkim nasiljem.