Kada su predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u nedjelju stisnuli ruke u Trumpovom škotskom golf odmaralištu, nisu samo objavili novi trgovinski sporazum - formalizirali su gospodarsku i ideološku predaju Europe.
Prihvaćanjem carina od 15 % na većinu izvoza u SAD, Europska unija kapitulirala je pred Trumpovom vizijom svijeta temeljenom na nultoj sumi. Time je napustila načela multilateralizma koja su dugo vodila globalnu trgovinu. Gospodarske posljedice su neposredne i ozbiljne. Europski izvoznici sada se suočavaju s carinama gotovo deset puta višim od prethodnog ponderiranog prosjeka od 1,6 %. Samo je Volkswagen prijavio gubitak od 1,3 milijarde eura zbog viših američkih carina.
Ali sama visina carina predstavlja tek dio problema. Prava šteta leži u onome što je EU pristala platiti za "privilegij" održavanja pristupa američkom tržištu: obvezu da u tri godine kupi američku energiju u vrijednosti od 750 milijardi dolara te da dodatno uloži još 600 milijardi dolara u američko gospodarstvo.
Ove zapanjujuće svote neizbježno će preusmjeriti resurse s europskog razvoja i inovacija, dok će istodobno legitimirati bilateralnu prisilu nauštrb multilateralnog sustava Svjetske trgovinske organizacije koji se temelji na pravilima. Kako su kritičari s pravom istaknuli, ovaj masovni odljev sredstava događa se izravno na račun domaćih ulaganja.
Ono što predaju EU-a čini posebno zabrinjavajućom jest činjenica da je bila potpuno nepotrebna. Kao najveći američki gospodarski partner, s gotovo bilijun dolara godišnje trgovine, EU ima znatnu pregovaračku moć.
Iako SAD ima trgovinski deficit u robi od 235,6 milijardi dolara u odnosu na EU, deficit EU-a u uslugama prema SAD-u od 148 milijardi eura pružao je jasne mogućnosti za protuudare, od digitalnih poreza do ograničenja prema američkim tehnološkim divovima.
Prije nekoliko tjedana, predviđajući zastoj, europski su kreatori politika pripremili protucarine usmjerene na američku robu u vrijednosti od 93 milijarde eura. No EU je imala na raspolaganju znatno snažnije alate.
Europski Instrument protiv prisile, na primjer, mogao je američkim tvrtkama zabraniti sudjelovanje u javnim natječajima, oduzeti prava intelektualnog vlasništva te uvesti sveobuhvatna trgovinska ograničenja.
Ipak, nacionalni čelnici, u strahu od Trumpove odmazde i pod pritiskom domaće industrije željne očuvanja pristupa američkom tržištu, odbili su ovlastiti Von der Leyen za korištenje tih alata, prisiljavajući je da pregovara iz pozicije slabosti.
Kontrast s drugim američkim trgovinskim partnerima ne može biti izraženiji. Kada je Ujedinjeno Kraljevstvo u svibnju osiguralo carinsku stopu od 10 % od Trumpa, europski su čelnici izražavali zabrinutost zbog prihvaćanja sličnih uvjeta. Sada carine od 15 % na izvoz iz EU-a slave kao diplomatski uspjeh. Neugodna je istina da je Britanija samostalno ispregovarala bolje uvjete od cijele EU.
Ovaj neuspjeh razotkriva temeljnu slabost europskog upravljanja. Bez pravog sustava upravljanja na razini cijele EU, blok ostaje nesposoban pretvoriti suprotstavljene nacionalne agende u jedinstven stav.
Budući da je Von der Leyen sputana članicama koje daju prednost uskim nacionalnim interesima umjesto europskoj koheziji, rezultat je sporazum koji ne zadovoljava nikoga osim Trumpa i zaključava Europu u stanje strukturirane ovisnosti.
Neuspjeh EU-a da se suprotstavi Trumpu posebno je zabrinjavajući s obzirom na njezin deklarirani cilj postizanja strateške autonomije. Neki bi mogli tvrditi da ovaj dogovor, koji tehnički nije formalni trgovinski sporazum već skup izjava koje opisuju tekući proces pregovora, kupuje vrijeme. Po toj logici, udovoljavajući Trumpu, Komisija je zadržala transatlantske veze dok je stvorila prostor za buduće izuzetke.
No ako bi to doista bila strategija kupovanja vremena, očekivalo bi se da EU poduzme konkretne korake prema ostvarivanju strateške autonomije: povećanje obrambene potrošnje, ubrzavanje diverzifikacije opskrbnih lanaca i ulaganje u kapacitete za odmazdu.
Umjesto toga, nakon godina obećanja da će smanjiti oslanjanje na strane sile, čelnici EU odlučili su zamijeniti uvoz ruske energije američkim opskrbama i obvezati se na goleme kupnje američke vojne opreme.
Podređenost Europe odražava i učvršćuje ovisnost kontinenta o američkoj moći. Desetljećima europske zemlje nisu ispunjavale ciljeve NATO-a vezane uz izdvajanja za obranu, zadovoljne što su zaklonjene pod američkim nuklearnim kišobranom.
Sada se ista popustljivost očituje i na gospodarskom planu, jer EU pokazuje da nije u stanju iskoristiti svoju kolektivnu snagu u suočavanju s Trumpovim pritiscima. Ta vojna i gospodarska ovisnost stvorila je strukturnu neravnotežu koja se proteže na obranu, trgovinu i energiju, ostavljajući Europu u stanju trajne vazalske ovisnosti.
Trumpova sposobnost da iznudi opsežne gospodarske ustupke i obveze vezane uz obrambenu potrošnju pokazuje koliko učinkovito SAD može iskoristiti europske sigurnosne strahove za ostvarivanje šire geopolitičke agende.
Obveza ulaganja od 600 milijardi dolara, od čega je velik dio namijenjen kupnji vojne opreme, prisiljava Europu da subvencionira američke obrambene proizvođače, dok istodobno potkopava vlastitu industrijsku osnovu.
Popuštanjem Trumpovim zahtjevima, EU je propustila rijetku priliku pokazati da se velikim tržištima ne može prijetiti. Umjesto da postavi snažan presedan za druge regije koje se suočavaju s američkim gospodarskim pritiscima, ona je potvrdila Trumpov transakcijski pristup, osnažujući ne samo buduće američke administracije već i druge globalne sile željne pretvaranja trgovine u sredstvo geopolitičke prisile.
Iako je neposredna kriza možda prošla, dugoročna šteta za vjerodostojnost i autonomiju EU bit će trajna. Raširena percepcija da Europa kapitulira bez otpora zasigurno će potaknuti daljnje izazove europskim interesima.
Umjesto da pokušavaju svaliti krivnju na Von der Leyen, države članice EU moraju se zapitati je li izbjegavanje trgovinskog rata bilo vrijedno napuštanja temeljne europske predanosti multilateralizmu i odustajanja od bilo kakvog vjerodostojnog puta prema strateškoj autonomiji.
Dok europski čelnici ne pronađu hrabrost prekinuti ciklus ovisnosti tako što će osnažiti institucije EU-a da odlučno djeluju protiv vanjske prisile, ovakve ponižavajuće kapitulacije će se samo umnožavati, pretvarajući kontinent u prosperitetni, ali nemoćni pripojeni dio američkog imperija.
@Project Syndicate
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala