Dana 31. srpnja 1941. godine Hermann Göring, jedan od najviših dužnosnika nacističkog Trećeg Reicha, izdao je pismenu naredbu Reinhardu Heydrichu, šefu Sigurnosne službe (SD) i visokom časniku SS-a, da organizira plan za "konačno rješenje židovskog pitanja".
Nacistička stranka, predvođena Adolfom Hitlerom, došla je na vlast u Njemačkoj 1933. godine, promovirajući antisemitizam kao jedan od svojih temeljnih ideoloških principa. Židovi su bili prikazivani kao prijetnja njemačkom društvu, optuživani za ekonomske, političke i društvene probleme.
Od samog početka nacističkog režima Židovi su bili podvrgnuti diskriminaciji kroz zakone poput Nürnberških zakona iz 1935., koji su ih lišili građanskih prava i definirali ih na temelju rasne ideologije.
Nakon početka Drugog svjetskog rata 1939. godine nacistička politika prema Židovima postala je još radikalnija. Okupacija Poljske i drugih europskih zemalja dovela je do masovnih progona, prisilnog preseljenja u geta i početka sustavnih ubojstava, posebice na istočnom frontu.
Einsatzgruppen, mobilne jedinice za ubijanje, vršile su masovna strijeljanja Židova i drugih skupina u okupiranim područjima. Međutim, do 1941. godine nacistički čelnici počeli su tražiti učinkovitiji i centralizirani pristup za iskorjenjivanje židovskog stanovništva.
Hermann Göring, kao Hitlerov zamjenik i šef njemačkog gospodarskog plana, imao je značajnu ulogu u koordinaciji nacističkih politika. Reinhard Heydrich, poznat kao "arhitekt Holokausta", bio je ključna figura u organizaciji sigurnosnih i represivnih mjera. Njihova suradnja u ljeto 1941. označila je prijelaz od ad hoc progona do sustavnog plana za istrebljenje.
Göringova naredba, napisana 31. srpnja 1941., bila je kratka, ali značajna. U njoj je Heydrichu naloženo da izradi "sveobuhvatni plan" za rješavanje "židovskog pitanja" u područjima pod njemačkom kontrolom.
Dokument nije eksplicitno spominjao istrebljenje, ali je termin "konačno rješenje" (njem. Endlösung) kasnije postao sinonim za genocid. Naredba je zahtijevala koordinaciju između raznih nacističkih institucija i pripremu za praktičnu provedbu plana.
Naredba koristi eufemistički jezik, tipičan za nacističku birokraciju, ali s obzirom na kontekst i kasnija događanja, jasno je da je podrazumijevala eliminaciju Židova. U to je vrijeme već uvelike bio u tijeku genocid na istočnom frontu (ubojstva iza linije bojišnice od strane Einsatzgruppen).
Ova naredba označila je formalizaciju nacističkog plana za sustavno uništenje židovskog stanovništva. Iako su masovna ubojstva već bila u tijeku, naredba je signalizirala prijelaz na centraliziranu i industrijaliziranu metodu genocida.
Heydrich je kasnije organizirao Wannseejsku konferenciju u siječnju 1942., gdje su detalji "konačnog rješenja" finalizirani, uključujući izgradnju logora smrti poput Auschwitz-Birkenaua, Treblinke i Sobibora.
Nakon Göringove naredbe, Heydrich je sazvao konferenciju u Wannseeju 20. siječnja 1942., na kojoj su visoki nacistički dužnosnici raspravljali o logistici "konačnog rješenja". Plan je uključivao deportaciju Židova iz cijele Europe u logore smrti, gdje su bili sustavno ubijani, najčešće u plinskim komorama.
Ovaj sustav doveo je do smrti oko šest milijuna Židova, zajedno s milijunima drugih žrtava, uključujući Rome, političke disidente i homoseksualce.
U razdoblju između 1942. i 1945. godine nacistički režim proveo je Holokaust kroz mrežu koncentracijskih logora i logora smrti. Logori poput Auschwitz-Birkenaua postali su simboli neviđene okrutnosti, gdje su žrtve bile podvrgnute prisilnom radu, medicinskim eksperimentima i masovnim ubojstvima. "Konačno rješenje" rezultiralo je jednim od najvećih zločina protiv čovječnosti u povijesti.