ŠEĆER je jedna od glavnih tema u Hrvatskoj već nekoliko dana. Temu je otvorila trenutna HDZ-ova ministrica poljoprivrede Marija Vučković koja je pozvala trgovačke lance da podignu cijenu šećera jer je, prema njenom mišljenju, trenutna cijena preniska.
> HDZ-ova ministrica poziva trgovce da podignu cijenu šećera
Kako je uopće došlo do toga da ministrica uputi takvu redikuloznu zamolbu?
Kako je došlo do velikog pada cijene šećera?
Priča propasti dvije od tri šećerane u Hrvatskoj počinje 1. listopada 2017. kada je EU prvi put u 50 godina ukinula kvote za šećer. To je dovelo do velikog pada cijene šećera. Šećerane u EU masovno propadaju još od 2000., a ukidanje kvota je sasvim otvorilo šećerane konkurenciji, iako je proizvodnja sirovine (šećerne repe) ostala naveliko subvencionirana. U situaciji pada cijena šećerane su naglo povećale izvoz šećera iz EU, ali čak ni to nije pomoglo da se cijena vrati na stare razine pa su mnoge šećerane propale. Ukratko, problemi sa šećerom nisu izolirani problem šećerana u Hrvatskoj, nego svih šećerana u EU.
Da će se 2017. ukinuti kvote, znalo se još od 2006. kada je odlučeno da se ide u reformu tog sektora. Hrvatske šećerane su znale da će se to dogoditi pa su imale dovoljno vremena da se pripreme. Problem je bio u tome što su propustile sredstva koja je EU dijelila od 2006. do 2010. šećeranama za restrukturiranje.
U EU su od 2000. propale stotine šećerana
U konačnici je nebitno zašto su dvije od tri šećerane u Hrvatskoj odlučile prestati s poslovanjem. Privatne kompanije koje se nisu uspjele izboriti na tržištu jednom kada je ono liberalizirano. Propale su stotine šećerana u EU od 2000. iz istog razloga. Ne treba žaliti za kompanijama koje su propale već nakon tri godine što su se našle na tržištu koje država ili EU ne štite dovoljno. Normalna je poslovna odluka da privatne kompanije zatvore vrata ako ne mogu profitabilno poslovati i prebace se na neku drugu djelatnost za koju procjenjuju da može biti profitabilna. U tome nema ništa čudno, kompanije propadaju svaki dan diljem EU i Hrvatske, a istodobno se stvaraju nove. Normalan ekonomski proces.
Ali Hrvatska je specifična država u kojoj normalne stvari nisu normalne, a nenormalne su normalne pa je tako krenulo općenarodno zgražanje nad sudbinom dvije privatne kompanije koje su odlučile da ne mogu poslovati na tržištu kada nisu posebno zaštićene. Ipak se radi o državi i ljudima koji su navikli na 30 godina subvencioniranja, državnih jamstava, spašavanja i državnog kreditiranja kompanija koje su po svim normalnim ekonomskim pravilima trebale odavno propasti da ih država javnim novcem ne održava na životu kao svojevrsne zombi-kompanije.
Apel ministrice za podizanjem cijena šećera je bizaran čak i za naše standarde
Kako riba uvijek smrdi od glave, onda je potragu za načinom spašavanja hrvatskog šećera pokrenula sama ministrica poljoprivrede. Doduše, njeno apeliranje na trgovačke lance da podignu cijene šećera je nešto bizarno i smiješno čak i za standarde politike u Hrvatskoj, ali prvi mačići se bacaju u vodu. Nije trebalo proći puno vremena da se na stranačkoj televiziji HDZ-a, zvanoj HRT, u emisiju Otvoreno pozovu neki od "najdičnijih" sinova i kćeri domovine da u unaprijed režiranoj raspravi ubace Hrvatima u uho kako država treba spasiti privatne kompanije javnim novcem, po tko zna koji put. Privatne ili državne, nije ni bitno, nagledali smo se spalionica novca poreznih obveznika, a izgleda da se priprema teren za još jednu. Naravno, te kompanije će uslugu vratiti tako da će u upravne odbore staviti pokojeg stranačkog uhljeba, a za one obične stranačke vojnike sitnog zuba se uvijek nađe koji izmišljeni poslić u administraciji.
Reći će mnogi da treba gledati širu sliku. Fraza "šira slika" je dosta popularna kada treba opravdati još jednu korupcijsku igru i proširenje stranačke baze za uhljebljivanje svojih kadrova. Neki stranački vojnik će biti zadovoljan izmišljenim birokratsko-uhljepskim poslom, a oni malo ambiciozniji će tražiti kakvu "funkciju".
Postavljanje terena za širenje uhljebničke mreže
Dok se u Hrvatskoj raspravlja o šećeru i postavlja teren za proširenje klijentelističko-uhljebničke mreže, svijet gleda u budućnost. Dok Hrvati viču kako im je šećer od nacionalne strateške važnosti i kako im treba hrvatski šećer, i to ne samo jedan nego minimalno tri tipa, svijet gleda u svemir. Ne samo bogate države nego i svjetska sirotinja, države trećeg svijeta.
Trenutno je u orbiti oko Zemlje oko 2700 satelita, a predviđa se da će ih do kraja ovog desetljeća biti oko 10.000. Nije iznenađujuće da je najviše satelita (privatnih ili javnih) iz SAD-a, Kine, Rusije, UK i Japana. No u svemiru su i sateliti Nepala, Šri Lanke, Ruande, Nigerije i ostalih država koje Hrvati smatraju sirotinjom. Hrvatska nema ni jedan. Ne radi se o tome da je Hrvatska premala jer Slovenija, Bugarska, Češka, Poljska, Slovačka, Litva, Latvija i Estonija sve imaju po jedan ili više.
Hrvatskoj je važniji šećer od satelita
Hrvatsku i njene građane jednostavno nije briga, važniji je šećer. Važnije je subvencionirati i održavati dijelove gospodarstva koji bi po svakoj logici trebali propasti i onda, kada unatoč bačenim milijardama na spašavanje svejedno propadnu, kriviti EU, uvoz, "neoliberalizam" i strane investitore.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala