Opet čistim meso za kobaje, ovog puta kozje, dok se na režimskim kanalima odvijaju istovremeno dva tužna događaja koji bi po svom vrednosnom, političkom predznaku trebali da budu suprotstavljeni ali, gle čuda, nisu jer dolaze iz iste, Acine kuhinje. S jedne strane dolazak i ispraćaj Srba sa Kosova koji su stigli u Beograd i nastavljaju za Novi Sad, a s druge strane vanredno ozakonjenje, podanička predaja neprocenjivog placa u srcu prestonice Trumpovoj dinastiji.
Mislim tu na Lex specialis što se, pravo niotkud, našao na dnevnom redu srbijanskog parlamenta, kojim se Zetu i Sinu obećava kompleks zgrada NATO projektilima rušenog Generalštaba, u režiji zapadne vojne alijanse.
Do pre neki mesec "simbol stradanja u agresiji kojom nam je oteto i iz grudi isčupano Kosovo" iz istih usta postaje "ruglo u centru grada koje što pre treba srušiti", u orkestriranom medijskom jednoglasju prevremeno penzionisanih visokih oficira i generala koji su rat i Pokrajinu izgubili, kao i srpskih funkcionera i to upravo s Kosova?!
Treba podsetiti da arhitektonsko remek-delo Nikole Dobrovića već punih dvadeset godina ima status "spomenika kulture od velikog značaja".
Opisana šizofrenija takozvane neutralnosti, što znači da nikako ne može biti održiva kao strategija, već je po svojoj definiciji bolest, teška bolest. Očigledno je da je Dodikovo preuzimanje inicijative od Beograda i politički luping sa Washingtonom zatekao Gazdu "spuštenih gaća", pa se potrudio da Lex specialisom brže-bolje u Parlamentu upakuje dugo spremani poklon za porodicu u Beloj kući.
Šokantno je što Vučić, za razliku od njegovog alter-ega Aleksandra Vulina, nije osudio politički "salto mortale" Banjaluke, već je ćutke stao u red, iza Dodika.
Muštuluk-efendija koji je u poslednjih 13 godina komentarisao sve živo i neživo 24/7/365, o jednom od najdramatičnijih preokreta američke spoljne politike na Balkanu, pa još u vezi sa srpskim pitanjem, zanemeo je. Ne da je izostala osuda Dodikove "izdaje" nego je potrčao da i on Oranž Neronu snishodljivo nešto položi na oltar.
Ne zna se da li je Dodikovo svrstavanje pod visoku zaštitu Washingtonu donelo više strepnje Beogradu ili Sarajevu, da Moskvu za sada ostavimo po strani. Činjenica da ukidanje velikog seta takozvanih "separatističkih zakona" nije izazvalo oduševljenje među Bošnjacima, što je bilo logično očekivati, samo širi oboli misterije i pojačava nemir i jezu političkog Sarajeva da tu postoji još neka "kvaka".
To što se bošnjački političari polako opraštaju od visokog predstavnika Šmita, koga američki ambasador u UN tokom rasprave o redovnom izveštaju o BiH po prvi put nije ni pomenuo, samo je jedan od putokaza u kom smeru bi se stvari mogle kretati.
Ta strepnja dalje naleže na ono ključno pitanje koje lebdi u vazduhu: šta je, pored "bacanja niz reku" svoje ukupne višegodišnje politike suprotstavljanja, samo tokom jednog skupštinskog popodneva, crni Milorad još obećao Trumpovoj administraciji?
Svima nama koji smo nakon devedesetih jako dobro osetili na svojoj koži i naučili koliko je sporo i mukotrpno skidanje američkih sankcija, po krugovima, potpuno je jasno da ovo ekspresno amnestiranje političkog vrha Srpske, kao i njihovih porodičnih biznisa, mora imati dramatične posledice i visoku cenu. Sankcije jesu skinute, ali je "glava na panju".
Zli jezici vele da je u igri pristanak Republike Srpske da Bosna i Hercegovina ekspresno uđe u NATO, pošto su Dodik i njegovi do sada bili jedina prepreka tome.
Dodik je Vučića izgleda uveo u stupicu preuzimajući inicijativu, ostavivši ga bez moralnih argumenata za osudu, jer je čin trgovine nacionalnim simbolom stradanja, i to sa agresorom, podjednako problematičan.
Ne mogu da procenim koliko ćemo čekati da se uverimo je li se to Dodik vraća na "fabrička podešavanja", jer ne smemo smetnuti s uma da je Milorad post-dejtonski projekat Zapada, pre svega Amerikanaca, koji je trebao da uskoči u politički vakuum nakon čišćenja Karadžićeve ratne klike.
Ne zaboravimo da se ovaj "uspešni biznismen iz Laktaša" na početku i tokom političke karijere predstavljao kao socijaldemokrata evropske provenijencije, otvoreni pristalica ulaska BiH u NATO, kao i da je 2007. u javnosti zločin u Srebrenici eksplicitno nazvao genocidom.
Domino efekat koji može pokrenuti Dodikov deal sa Amerikancima neizbežno se zatalasao prema Moskvi, via Beograd. Ne ulazeći u proizvoljne kalkulacije da se radi o prethodnom dogovoru Vučića i Dodika, koje zvuče više utešno nego realno, po prvi put se suočavamo sa situacijom da neko izvan Beograda nameće tempo i vuče tako radikalne poteze koji mogu značajno uticati na ukupnu političku meteorologiju iznad "srpskog sveta".
Sasvim je očigledno da nad Bosnom ponosnom duvaju jaki vetrovi, a da budući raspleti donose još jače, pa se ne treba iznenaditi da se poneki težak oblak navuče i nad "ruskim svetom". Nije daleko od pameti da Kremlj vrlo brzo, ako već i nije, proceni da se granica NATO posle Baltika može lako spustiti i na Drinu!
Baš zato znakovito je i koincidirajuće formiranje ogranka Ruskog istorijskog društva u Beogradu, na čelu sa počasnim gubernatorom Rusije u Srbiji, drugom Aleksandrom Vulinom. Inače, predsednik tog društva u centrali je izvesni Nariškin, direktor Spoljne obaveštajne službe, što bi u prevodu bila ruska CIA.
Da li formiranje filijale ruske CIA u srpskoj prestonici znači da je Moskva pustila Vučića "niz vodu" i zamenila ga kadrom koji je i sama par puta odlikovala?
Posle američkog "pruzimanja" Dodika, nepopustljivosti velikih sila oko sankcija NIS-u i produženja plinskih aranžmana na kašičicu, zatim do sada najgoreg izveštaja EU o napredovanju Srbije na evropskom putu, nije teško zaključiti da takozvana "obojena revolucija" u Srbiji ima najširu podršku, od Washingtona do Moskve, via Brisel i Ankara.
U međuvremenu, videćemo šta će i da li će zakon o Zapadnom Balkanu (Western Balkans Democracy and Prosperity Act), kao regionalni elemenat ukupne američke spoljnopolitičke agende za naredne godine, doneti i da li će razjasniti nepoznate u komplikovanoj političkoj jednačini nove američke politike na prostoru ex-YU? To se, pre svega, odnosi na veleobrt američke administracije u odnosima sa Banjalukom, što posledično nameće mnogo nejasnoća i upitnika od kojih puca mozak, pogotovo u Sarajevu.
Kao što rekosmo, "glava je na panju", a kada je glava na panju, sve je u igri.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala