Genom velike bijele psine, jednog od najpoznatijih morskih predatora, predstavlja pravu zagonetku za znanstvenike. Iako su istraživači počeli dekodirati DNK ove fascinantne životinje (Carcharodon carcharias) prije više od dva desetljeća, njihova otkrića otvorila su više pitanja nego što su pružila odgovora, piše Science Alert.
Studija iz 2024. godine potvrdila je da, suprotno dosadašnjem vjerovanju, velika bijela psina ne pripada jednoj globalnoj vrsti. Umjesto toga, postoje tri različite genetske skupine koje potječu od zajedničke populacije od prije 10.000 godina, kada je posljednje ledeno doba drastično smanjilo njihov broj. Jedna skupina danas obitava u sjevernom Pacifiku, druga u južnom Pacifiku i Indijskom oceanu, a treća u sjevernom Atlantiku i Sredozemlju.
Problem je u tome što, bez obzira na to kako istraživači pokušavaju objasniti ove skupine koristeći evolucijske simulacije, stalno nailaze na zid. "Iskren znanstveni odgovor je da nemamo pojma", priznaje Gavin Naylor, viši autor studije i direktor Floridskog programa za istraživanje psina.
Dok je nuklearna DNK, naslijeđena od oba roditelja, kod sve tri skupine uglavnom ista, njihova mitohondrijska DNK (mtDNK) iznenađujuće je različita. Mitohondrijska DNK nalazi se u mitohondrijima, staničnim "elektranama", a nasljeđuje se isključivo od majke. Zbog toga je biolozi često koriste za praćenje majčinskih linija, migracijskih puteva i definiranja granica populacija.
Kod velikih bijelih psina, međutim, ova metoda ne funkcionira. Čak i uz korištenje jednog od najvećih globalnih skupova podataka, znanstvenici nisu uspjeli pronaći smisleno objašnjenje. Jedna od glavnih hipoteza bila je takozvana ženska filopatrija – ideja da se ženke vraćaju na svoje rodno mjesto kako bi se razmnožavale. Iako neka opažanja sugeriraju da ženke doista putuju kući radi parenja, genetski podaci to ne potvrđuju.
Kada su Naylor i njegov tim testirali ovu ideju sekvenciranjem gena 150 bijelih psina iz cijelog svijeta, nisu pronašli dokaze ženske filopatrije. Da se ženke pare samo unutar određenih populacija, to bi ostavilo trag u nuklearnoj DNK. "Ali to se uopće nije odrazilo u podacima", kaže Naylor.
Evolucijske simulacije također nisu uspjele. Ni hipoteza o različitim omjerima spolova, ni nasumične genetske promjene (genetski drift) nisu mogle objasniti uočene razlike. "Došao sam na ideju da bi omjeri spolova mogli biti različiti – da je samo nekoliko ženki doprinosilo populacijama iz jedne generacije u drugu", objašnjava Naylor, no ni to se nije pokazalo točnim.
Jedino drugo poznato objašnjenje bilo bi da je prirodna selekcija usavršila mtDNK svake skupine, no to se čini malo vjerojatnim. S obzirom na to da na svijetu postoji samo oko 20.000 velikih bijelih psina, evolucijska prednost morala bi ih spašavati od nečeg "brutalno smrtonosnog", kako kaže Naylor, što on smatra malo vjerojatnim.
Očito je da dio slagalice nedostaje. "Mitohondrijska varijabilnost uočena u prirodnim populacijama nikada nije reproducirana ni u jednoj od simulacija - čak ni pod ekstremnom ženskom filopatrijom, što sugerira da su druge sile doprinijele neskladu", zaključuju autori studije objavljene u časopisu PNAS. Ističu kako bi sličan pristup mogao biti koristan i za druge vrste morskih pasa kod kojih se ranije pretpostavljala ženska filopatrija na temelju genetskih podataka.