Dok se u Hrvatskoj intenzivira afirmacija proustaške ideologije preko leđa tamošnje srpske manjine, obilježavanje tragične vukovarske epopeje također nije pošteđeno manipulacija, piše Deutsche Welle.
Tjedni uoči komemoriranja obljetnice stradanja Vukovara svake godine protječu u odmjeravanju aktualnih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni. No zbivanja na toj relaciji zacijelo nikada nisu bila usijana kao ovaj put. U ideološkom pogledu nije tako bilo ni te 1991. godine kad je obrana grada pod tromjesečnom opsadom 18. studenog popustila pred napadima ostataka Jugoslavenske narodne armije, kontrolirane od rukovodstva Srbije, a kojima su bili pridruženi odmetnuti Srbi iz RH. Hrvatska se dotad već bila i odcijepila od prethodne zajedničke države SFR Jugoslavije, nakon sukoba nacionalističkih vodstava federalnih sastavnica.
Višegodišnja okupacija toga hrvatskog grada na Dunavu započela je tada masakrom stotina vukovarskih branitelja i civila te odvođenjem velikog broja njih u zarobljeništvo u logore u Srbiji. Dio krivaca za ratne zločine osuđen je u međuvremenu na sudovima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i na Međunarodnom tribunalu u Haagu. Govoreći o samoj komemoraciji, službeno je inače posrijedi Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Sada pak na hrvatskoj strani očigledna je tendencija naknadnog učitavanja viška ekstremnih desničarskih političkih stajališta koja izvorno nisu karakterizirala vukovarsku obranu ni tragičnu epopeju toga grada.
Odnosno, nipošto nisu bila dominantna ni prisutna u mjeri koju joj za svoj račun te uslijed internih previranja danas pripisuju zagovornici takve orijentacije. U njezinu središtu ističe se pokušaj afirmacije proustaške ideologije, tj. pozicije kvislinškog fašističkog režima tzv. Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Takvoj rehabilitaciji ustaštva zadnjih godina pridonijela je benevolentnost desničarske vlasti i "djelomično" ozakonjenje ustaškog pozdrava "Za dom – spremni!" (ZDS) koji su u Domovinskom ratu koristile dragovoljačke paravojne jedinice pod nazivom Hrvatske obrambene snage (HOS).
No 1992. godine HOS je ukinut, a pripadnici tih snaga postali su dio legalne Hrvatske vojske. Ipak, vremenom je HOS-ov pozdrav, isti onaj ZDS, reanimiran kroz teoriju o novoj njegovoj vrijednosti, navodno potvrđenoj isključivo borbom u Domovinskom ratu. Da je svejedno riječ o svojevrsnoj revizionističkoj kampanji, međutim, indirektno je prije dvije godine potvrdio i vukovarski zapovjednik HOS-a Zvone Ćurković, baš prilikom Dana sjećanja. On je naime izjavio da ni '91. nije bio ljubitelj ZDS-a, pa nije ni sada, kao što se ne slaže ni s podizanjem desne ruke na pozdrav ili s crnim vojnim uniformama.
Ćurković je pored toga upozorio na problem recentnijih sukoba u Hrvatskoj i njihovo porijeklo nedvosmisleno adresirao na političku elitu koja time nanosi štetu Vukovaru. Takav manipulatorski trend očito nije od jučer, dakle, ali eskalacija je nastavljena, a posljednjih mjeseci sve je to kulminiralo napadima na institucije i kulturne manifestacije Srba u Hrvatskoj. Na ideološku licitaciju hrvatskih vlasti slijedile su ulične akcije maskiranih nogometnih navijača i predstavnika braniteljskih udruga te blokiranje i otkazivanje pojedinih srpskih folklornih i drugih priredbi u više gradova.
Srbima u Hrvatskoj preko čijih se leđa tako danas prebijaju iznova rastući hrvatsko-revizionistički procesi, nije od pomoći ni činjenica da njihovi predstavnici ne osporavaju legitimitet ondašnje ratne obrane Vukovara i RH. "Oni su formalno meta, ali ovo se lomi preko svih nas Vukovaraca i postaje gore nego ikad. Čitav grad je talac ekstrema. Otkad je osmišljena Kolona sjećanja, nije bilo takvih pritisaka ni ispada", rekla nam je jedna vukovarska novinarka čiji su podaci poznati uredništvu DW-a. No ta kolegica željela je ostati anonimna jer u njezinoj redakciji u javnom vlasništvu nije dopušteno nastupanje za druge medije.
"Ovo sad pogađa jednako i Srbe i nas Hrvate u Vukovaru", dodala je, "s obzirom na to da čitav taj festival najgorih brutalnosti dolazi 'iz uvoza', nakon što se raširio državom, pored nekih ovdašnjih stranačkih struja kojima se to isplati. Jer, toliki ovdje navodno dolaze kolektivno tugovati, ali pijetet više nije u prvom planu kao što je isprva bio." Ona se zatim prisjetila jugoslavenskog doba, kad su antifašistički veterani dolazili u škole đacima pričati o svojoj borbi. To je 30 godina nakon Drugog svjetskog rata splasnulo, dok se po njezinu mišljenju danas budi i napreduje očita profašistička indoktrinacija, a koja je suštinski – falsifikatorska.
Ova naša sugovornica smatra da je u posljednje doba u Hrvatskoj nametnut ekstremistički narativ koji su prije toga zastupale pretežno neke organizacije veterana iz Domovinskog rata. Također, da je time nepravedno i nevjerodostojno izjednačena obrambena borba Vukovara i Hrvatske s jednom apsolutno negativnom povijesnom ideologijom. "Osim toga, znate, kad pričate individualno s predstavnicima branitelja ili s političarima, rijetko su tako ekstremni. A kolektivno te institucionalno, to je posve drugi par rukava. I strah me da tome još nije kraj, da se počelo naglo prelijevati preko rubova", procjenjuje ta Vukovarka.
U ovom, najintenzivnijemu zabilježenom navratu, po njezinu sudu je sve započelo proteklog ljeta, nakon golemih koncerata desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu i Sinju. Spojeno s faktičnom rehabilitacijom ZDS-a, zaredalo je potom ono što se dojučer smatralo uličnim huliganstvom. U samom Vukovaru, izvjesna velika nogometno-navijačka skupina i ranije se znala isticati svojim ispadima, bilo da nasrću na druge navijače ili na svečanosti obljetnice izvikuju ZDS. Lani se zbio i jedan njihov napad na grupu lokalnih maloljetnika, među kojima su neki teško ozlijeđeni, ali za koje će se onda neočekivano ispostaviti da su – Hrvati.
"Tu su se prevarili u računici", nastavlja naša kolegica, "ali do toga je moralo doći jer se sve to otima kontroli. Tad su i najzagriženiji pojedinci mogli vidjeti o kakvoj je katastrofi riječ. No umjesto da se to suzbija, ekstremi su tek sada došli na svoje. Zakon ulice postaje zakon institucija. Zavladao je strah, Srbima se brani čak i folklor, a Hrvatima se traži opravdanje i za divljanje ako tvrde da slave svoje i tuguju, dok veliki dio medija potiče show. Sve je obesmišljeno, a netko dobro zarađuje na hajkanju". Ona još kaže da ipak ne vjeruje kako će u Vukovaru doći do daljnjih organiziranih napada na Srbe.
Bez obzira na to, zabrinutost je po njezinim riječima tolika da su njome zahvaćeni svi, uslijed bojazni da će im biti razbijani prozori, automobili ili – glave. "Jasno je da je Vukovar, naročito pred Dan sjećanja, postao pozornica za iživljavanje ekstremista. To nema veze s tugom, s dobrim namjerama prema gradu, s pijetetom. Naprotiv. Zato i ne možete naći sugovornike jer se ili plaše ili prema svemu tome osjećaju nepodnošljivu odbojnost, pa čekaju da prođu ovi dani", uvjerena je ova novinarka u razgovoru za DW. Pritom je zapravo prokomentirala našu opasku da smo u nekoliko pokušaja razgovora s drugim osobama o tom vidu tenzija naišli na odbijanje.
A to je svakako veoma simptomatičan epilog nastojanja da za razmišljanje upitamo neke neovisne javne osobe među Hrvatima u Vukovaru ili predstavnike tamošnjih građanskih organizacija bez ekskluzivnog etničkog predznaka. Odreda su nam se ispričali, uglavnom pojašnjavajući da ne žele sudjelovati u onome što se pretvorilo u ogled s nametnutim političkim stajalištima. Štoviše, iz jedne udruge rekli su nam da u značajnom dijelu nevladina i nestranačkog miljea postoji konsenzus o šutnji tijekom mjeseca studenog. Također, da ih u ostatku godine možemo pitati o tome, ali čini se da su ovi dani i njihov dignitet Vukovaru grubo "ukradeni", barem do daljnjeg.