Foto: Index/YouTube
Službeni podaci MUP-a glase ovako: za 96,73 posto seksualnih delikata počinjenih prošle godine u Hrvatskoj odgovorni su hrvatski državljani. Od ukupno 376 počinitelja odgovornih za 81 silovanje, 15 pokušaja silovanja, 114 bludnih radnji te spolnog uznemiravanja, prostitucije, spolnog odnosa bez pristanka i spomenutih kaznenih djela na štetu djeteta, njih 12 vode se kao stranci. U postotcima je to 3,27 posto. Od ukupnog broja najtežih kaznenih djela protiv spolne slobode, u Zagrebu je 2016. počinjeno 21 silovanje.
Kako će ova statistika izgledati za 2017. godinu još ne možemo znati, no nema sumnje da se percepcija životne realnosti i svakodnevice ne može oblikovati isključivo službenim brojkama. Činjenica da je ogromnih 96,73 posto seksualnih delikata prošle godine u Hrvatskoj počinili domaći ljudi u postojećem ksenofobnom narativu najvjerojatnije neće igrati veliku ulogu.
Riječ je o temi koja je s jedne strane vrlo jednostavna - (seksualno) nasilje prema ženama se treba strogo kažnjavati, bez obzira na porijeklo počinitelja.
Hrvatska vojska u Afganistanu, afganistanske izbjeglice u Hrvatskoj
S druge je sve samo ne jednostavna tema jer obuhvaća kompleksne društvene odnose, patrijarhalnu paradigmu u kojoj živimo, vanjsku politiku nivoa daleko iznad bilo kakvog hrvatskog dosega, ali i onu u koju je Hrvatska uključena, primjerice kroz višegodišnje prisustvo HV-a u Afganistanu. Žaliti se na afganistanske izbjeglice pred hrvatskim granicama, a pritom posve ignorirati ulogu prisustva hrvatskih vojnika u Afganistanu predstavlja ili političko sljepilo ili licemjerje najgore vrste. Izbjeglice i tražitelji azila koji su došli i dolaze u Hrvatsku dolaze kod nas i zbog naše vanjske politike, koja podržava vanjsku politiku SAD-a. Iako nije jedini razlog, američko višegodišnje ordiniranje od Afganistana preko Iraka do Libije imalo je značajnu ulogu u stvaranju izbjegličkog vala iz tih država. Ako niste baš oduševljeni dolaskom ljudi iz Afganistana u Hrvatsku, najbolja adresa da se na to požalite je jedna bivša visokopozicionirana službenica NATO-a.
Ništa manje važna za sagledavanje ove teme nije ni činjenica da je hrvatsko društvo i dalje vrlo patrijarhalno, danas možda i više nego osamdesetih godina prošlog stoljeća, u terminalnoj fazi socijalizma. Na tome, naravno, možemo zahvaliti HDZ-u i Katoličkoj crkvi. Već taj refleks o “našim ženama” koji se odmah pojavio u raspravama na društvenim mrežama u povodu dvaju nedavnih napada svjedoči o tome da se žene i dalje djelomice gledao kao svojinu muškaraca i nacije, a ne kao ravnopravne i autonomne pripadnice društva. Žene su u Hrvatskoj i dalje, kako bi to izrazio jedan poznati katolički svećenik, drugotne.
Pregršt licemjernih osuda
Licemjerja opet ima pregršt - ista ekipa koja se pjeni zbog dvojice azilanata koji si pokušali napastovati dvije Zagrepčanke ne izražava ni približno jednak angažman u zaštiti žena od nasilja ako je nasilnik “naše gore list”. Primjerice, Mladenu Grdoviću nije nešto posebno naštetilo što je prošle godine uhićen zbog obiteljskog nasilja, nego i dalje reve svoj idiotski repertoar diljem jadranske obale, prihvaćen kao frajer koji “voli malo više popiti”. Dapače, opravdano je posumnjati da bi oni koji proteklih dana pozivaju na progon svih azilanata zbog nedavnih seksualnih delikata dvojice njih nazvali policiju da čuju kako im susjed premlaćuje suprugu. Jer susjed se zove Ante i nije iz Afganistana.
Savršeno je to licemjerje na Twitteru demonstrirao verbalno agresivni odvjetnik Davorin Karačić, kandidat Brune Esih za zagrebačku gradsku skupštinu, inače reprezentativan primjerak hrvatskog mačizma i toksične muškosti. On je na kritiku bivše novinarke Ivane Tomić o huškačkim naslovima na desničarskim portalima u vezi nedavnih pokušaja silovanja u Zagrebu njoj poručio kako želi da nju siluje imigrant. Blago hrvatskim ženama s takvim hrvatskim muževima i njihovim poimanjem zaštite ženskih prava.
Ipak, ne treba se u vezi ove teme ni zakopati u sljepilu političke korektnosti te negirati činjenicu da različite kulture i društva, bez obzira na to što su sva u suštini patrijarhalna, njeguju različita zakonska i nepisana pravila kad je riječ o odnosima žena i muškaraca i pravima žena. Hrvatski i afganistanski patrijarhat očito nisu ista stvar, kao ni katolički i islamski patrijarhat. To da se drugdje prema ženama odnosi drugačije ne može biti opravdanje za bilo čije protuzakonito ponašanje, nego je tek objašnjenje koje ima određenu korist u procesu integracije u hrvatsko društvo. Svatko kome bi palo na pamet opravdavati nasilje nad ženama kulturnom uvjetovanošću otprilike je ista štetočina kao oni koji bi sve azilante protjerali ili, da navedemo još jedan omiljeni hrvatski refren, polili benzinom i užgali.
Seksualno nasilje nad ženama kao simptom patrijarhata
Nadalje, hrvatski je sustav azila i integracija useljenika očito manjkav, a nije se značajno popravio unatoč godinama upozoravanja nevladinih udruga i Europske unije na sve mane i fundamentalno promašene politike koje su i dalje na snazi. Kao i u vezi mnogo čega drugog, hrvatska država nije u stanju ni učiti od pozitivnih primjera i pogreški drugih s više iskustva, ni osmisliti bolju integracijsku politiku, niti provesti je u djelo. Što se azilante koji se nalaze u Hrvatskoj više izolira od ostatka društva, to su veće šanse da se u njega neće integrirati.
U konačnici, najvažnije je pomoći ženama koje su žrtve (seksualnog) nasilja, što uključuje i to da ih se ne drži vječno u poziciji žrtve, te sustavno i ozbiljno raditi na prevenciji i iskorjenjivanju takvog nasilja. Riječ je o pojavi koja je standardni simptom patrijarhalnog društvenog poretka u svim njegovim iteracijama. To što je hrvatsko patrijarhalno društvo mnogo podnošljive ženama za život od afganistanskog nije dovoljan razlog da si oduševljeno čestitamo.
Bilo bi divno kada bi se provala pravedničkog patrijarhalnog bijesa, svih tih poziva na izgon i linč po društvenim mrežama i desnim portalima nakon dvaju seksualnih napada za koja su osumnjičena dvojica azilanata mogla transformirati i kanalizirati u pogonsku energiju korjenite promjene vladajuće patrijarhalne paradigme u hrvatskom društvu. Bilo bi poželjno pokrenuti raspravu o svim vrstama nasilja prema ženama u Hrvatskoj, bez obzira na porijeklo počinitelja. Dakle, ne zataškavati ni umanjivati taj problem, nego ga obuhvatiti u njegovoj cjelini.
Realno gledajući, nije nemoguće riješiti problem 3,27 posto seksualnih napasnika u jednom društvu. Pravi izazov su preostalih 96,73 posto.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.