Bitka kod Poitiersa, vođena 19. rujna 1356. godine, bila je jedan od najznačajnijih sukoba Stogodišnjeg rata između Engleske i Francuske. Ova bitka, poznata i kao Druga bitka kod Poitiersa, donijela je spektakularnu pobjedu englesko-gaskonjskim snagama pod vodstvom Edvarda Crnog Princa nad brojčano nadmoćnom francuskom vojskom kralja Ivana II. Dobrog.
Ne samo da je označila vojni trijumf, već je imala dalekosežne posljedice, uključujući zarobljavanje francuskog kralja i privremeni slom francuske moći. Bitka je ostala simbol engleske vojne superiornosti u ranom razdoblju rata i dokaz strateške genijalnosti Crnog Princa.
Stogodišnji rat (1337.–1453.) bio je niz sukoba između Engleske i Francuske, potaknut teritorijalnim sporovima i engleskim zahtjevima za francusko prijestolje.
Do 1356. godine Engleska je već ostvarila značajnu pobjedu u bitci kod Crécyja (1346.), dok je Francuska bila oslabljena unutarnjim sukobima, gospodarskom krizom i Crnom smrću.
Ivan II., koji je preuzeo prijestolje 1350., suočavao se s pobunama i financijskim poteškoćama, ali je bio odlučan zaustaviti engleske pljačkaške pohode, poznate kao chevauchée, kojima su Englezi palili i pljačkali francuske teritorije.
Godine 1355. Edvard Crni Princ, najstariji sin engleskog kralja Edvarda III., pokrenuo je razorni pohod iz Gaskonje, engleskog posjeda u jugozapadnoj Francuskoj.
Sljedeće godine, 1356., vodio je novi pohod, ciljajući dolinu Loire. Francuska vojska, pod Ivanom II., krenula je u potjeru, uvjerena da može nadvladati manju englesku silu. Dvije vojske sukobile su se u blizini Poitiersa, u zapadnoj Francuskoj, u rujnu 1356.
Englesko-gaskonjske snage, brojeći oko 6.000 ljudi, uključujući strijelce s dugim lukovima, konjicu i pješake, bile su suočene s francuskom vojskom od oko 14.000 do 20.000 vojnika, među kojima su bili teško oklopljeni vitezovi i plaćenici.
Crni Princ, svjestan svoje brojčane inferiornosti, izabrao je obrambeni položaj na brdu okruženom šumama, živicama i vinogradima, što je ograničavalo francusku konjicu. Engleski strijelci, opremljeni dugim lukovima, bili su ključni, sposobni probiti oklope s velike udaljenosti.
Bitka je započela 19. rujna u zoru, nakon neuspješnih pregovora između dviju strana. Francuzi su krenuli u tri vala napada, ali engleski položaj i strijelci razbili su njihovu formaciju.
Crni Princ iskoristio je teren i izveo ključni manevar: dok su Francuzi bili u kaosu, poslao je malu konjičku jedinicu pod vodstvom Jeana de Graillyja da zaobiđe francusku vojsku i napadne s leđa. Ovaj iznenadni napad izazvao je paniku, a francuske snage su se raspale. U kulminaciji bitke, Ivan II. i njegov sin Filip zarobljeni su, zajedno s tisućama vitezova i plemića.
Pobjeda kod Poitiersa bila je katastrofa za Francusku. Zarobljavanje kralja Ivana II. oslabilo je kraljevsku vlast, a njegov sin, dofen Karlo (budući Karlo V. Mudri), suočio se s pobunama, uključujući seljačku bunu Jacquerie i ustanak Étiennea Marcela u Parizu.
Francuska je bila prisiljena potpisati Ugovor iz Brétignyja 1360., kojim je Engleska dobila ogromne teritorije, uključujući Gaskonju i Akvitaniju, uz otkupninu od tri milijuna zlatnih kruna za Ivana II. Međutim, otkupnina nije u potpunosti isplaćena, a Ivan je umro u engleskom zarobljeništvu 1364.
Engleska pobjeda učvrstila je reputaciju Crnog Princa kao vojnog genija, a dugi luk potvrdio se kao revolucionarno oružje. Ipak, pobjeda nije okončala rat, jer su Francuzi, pod Karlovim vodstvom, kasnije povratili većinu izgubljenih teritorija.
Bitka kod Poitiersa ostala je upamćena kao primjer kako manja, ali dobro vođena vojska može pobijediti brojčano nadmoćnog neprijatelja. Ona je učvrstila englesku dominaciju u ranom Stogodišnjem ratu, ali i pokazala krhkost francuske monarhije u 14. stoljeću.