Foto: Roberta F./Wikipedia, FAH
Takav postupak u suprotnosti je s odlukom Znanstveno-nastavnog vijeća Hrvatskih studija koje je u ožujku odlučilo da se uz 'proučavanje hrvatske kulture, jezika, povijesti i društva kao sastavnica hrvatskoga kulturnoga i nacionalnog identiteta', kao drugu komponentu treba razvijati 'interdisciplinarnost u daljnjem profiliranju svih studijskih programa i znanstvenih istraživanja kao i interdisciplinarno profiliranje ustanove kao cjeline'.
Naime, kako pokazuje zapisnik s tematske sjednice od 22. ožujka, Znanstveno-nastavno vijeće raspravljalo je o mišljenju Kolegija da HS postupku promjene pravnog statusa treba pristupiti zadržavajući svoj unutarnji ustroj, odjele i studijske programe. Voditelj HS-a u to vrijeme, prof. dr. sc. Josip Talanga, obrazložio je tom prilikom ZNV-u kako bi trebali pravnom postupku pristupiti kao jedna cjelina, odnosno kako bi na putu prema rješenju pravnog statusa trebali ostati pri postojećem, interdisciplinarnom ustroju koji se eventualno može modificirati nakon i ovisno o rješenju pravnog statusa.
Nakon rasprave uslijedilo je glasovanje u kojem su članovi Znanstveno-nastavnog vijeća sa 41 glasom ZA i 2 suzdržana odlučili da u postupak rješavanja pravnog statusa Hrvatski studiji ulaze pretpostavljajući svoj postojeći ustroj.
Unatoč takvoj odluci, koja je očito protivna Grčevićevu programu, kao i činjenici da Grčević nije dobio ni relativno ni natpolovično većinski broj glasova, pa čak ni najveći ukupno, u odnosu na druge kandidate, Boras je za voditelja studija odlučio imenovati upravo njega.
Štoviše, na sjednici od 26. travnja, Znanstveno-nastavno vijeće dalo je negativno mišljenje na Odluku rektora o imenovanju Grčevića za voditelja Hrvatskih studija. Odluku je tajnim glasanjem podržalo 18 članova, a nisu je podržala 23 člana Znanstveno-nastavnog vijeća, uz jedan suzdržani glas. Međutim, ovo mišljenje Znanstveno-nastavnoga vijeća ignorirali su i rektor Boras i sam Grčević.
Za Thompsona i Za dom spreman
Ovdje je zanimljivo podsjetiti da se Grčević, izvanredni profesor Odjela za kroatologiju, prošle godine našao među potpisnicima peticije da se Marka Perkovića Thompsona ne kažnjava zbog pozdrava 'Za dom spremni' uz obrazloženje da je to 'starohrvatski pozdrav'. On je također bio potpisnik otvorenog pisma u kojem se od aktualne predsjednice tražilo da se pozdrav uvede u službenu vojnu uporabu.
Ništa manje zanimljiv nije ni njegov akademski put. On je 1988. godine otišao na studij u Mannheim, gdje je magistrirao 1995., a doktorirao 2005. Dobitnik je Nagrade HAZU za doprinos od osobitog i trajnog značenja za Republiku Hrvatsku u području filoloških znanosti za 1998./1999. godinu iako je do tada objavio tek 5-6 znanstvenih radova (uglavnom o Vuku Karadžiću) te nekoliko prikaza i pisama u nekim tiskanim medijima (Danas, Republika Hrvatska, Hrvatsko slovo). Njegova je znanstvena bibliografija u CROSBI-ju posebno zanimljiva: premda je riječ o bazi znanstvenih i stručnih radova, Grčević je u nju unio čak i sve svoje intervjue, primjerice u Glasu Koncila, Hrvatskom slovu, Hrvatskom listu itd.
2006. zaposlio se na Hrvatskim studijima, a 2010. godine izabran je za člana suradnika u Razredu za filološke znanosti HAZU. U Ljetopisu HAZU obrazložen je njegov izbor za člana suradnika HAZU, gdje se navodi kako je objavio 3 autorske knjige. Međutim, tu je uvrštena doktorska disertacija "Das kroatische volkssprachliche Missale Romanum des 16. Jahrhunderts: Philologisch-linguistische Untersuchung", koja nikada nije tiskana i nema ISBN, te knjiga koju je Grčević uredio s Milanom Nosićem (dakle, urednička, a ne autorska knjiga). Od 18 znanstvenih članaka navedenih u Ljetopisu, 11 ih je objavljeno u istom znanstvenom časopisu (Jezik), a 3 u časopisu Filologija u kojemu je Grčević obnašao dužnost tajnika uredništva od 2005. do 2011. Samo 2 rada objavljena su u inozemstvu, oba u časopisu "Die slawische Sprachen".
U ovom kontekstu nije na odmet podsjetiti da za neke ugledne hrvatske jezikoslovce i profesore Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji su odgojili generacije hrvatskih jezikoslovaca u posljednjih tridesetak i više godina, primjerice za Josipa Silića, Ivu Pranjkovića i Marka Samardžiju, sav njihov rad i sve njihove knjige nisu bili dovoljni da čak ni da postanu članovi suradnici HAZU.