Dana 9. listopada 1514. godine, u raskošnoj crkvi sv. Wulfraa u Abbevilleu, Francuska je bila svjedok neobičnog vjenčanja: 52-godišnji kralj Luj XII., krhki vladar oslabljen godinama i bolešću, oženio je 18-godišnju Mariju Tudor, živahnu i privlačnu englesku princezu, sestru moćnog Henrika VIII.
Ovaj brak, sklopljen više iz političkih razloga nego iz strasti, bio je dio složenih diplomatskih igara između Francuske i Engleske u ranom 16. stoljeću. Iako je trajao samo 82 dana, završivši tragično kraljevom smrću, ovaj savez ostavio je traga u europskoj povijesti, simbolizirajući prolaznost moći i krhkost dinastičkih ambicija.
Početak 16. stoljeća bio je doba nemira u Europi. Talijanski ratovi, koji su započeli 1494. godine, pretvorili su kontinent u bojno polje na kojem su se Francuska, Španjolska, Sveto Rimsko Carstvo i manje sile borile za prevlast.
Luj XII., poznat kao "Otac naroda" zbog svojih reformi, vodio je Francusku u više pohoda u Italiju, ali je 1513. godine doživio ponižavajuće poraze od Engleske i njezinih saveznika u bitkama poput one kod Guinegâtea. Engleska, pod mladim i ambicioznim Henrikom VIII., bila je u usponu, tražeći ravnotežu između rata i diplomacije.
Luj XII., već u poodmaklim godinama i bez muškog nasljednika, suočavao se s krizom dinastije Valois. Njegov prvi brak s Joan od Francuske bio je razvrgnut 1498. godine, a brak s Anne od Bretanje nije donio muškog nasljednika.
S druge strane, Henrik VIII. želio je osigurati mir s Francuskom nakon uspješnih vojnih kampanja, ali i učvrstiti svoju poziciju u Europi. Brak između Luja i Marije, najmlađe sestre Henrika VIII., bio je savršena prilika: Francuska je dobivala potencijalnu kraljicu koja bi mogla roditi nasljednika, a Engleska je osiguravala diplomatski mir i prestiž.
Marija Tudor, rođena 18. ožujka 1496. godine, bila je poznata po svojoj ljepoti, šarmu i živahnosti. Kao kći Henrika VII. i sestra Henrika VIII., odrasla je na kraljevskom dvoru okružena luksuzom, ali i očekivanjima da će služiti dinastičkim interesima.
U početku je bila zaručena za Karla V., cara Svetog Rimskog Carstva, no taj je savez propao 1514. godine zbog političkih preokreta. Henrik VIII. brzo je preusmjerio njezinu sudbinu prema Francuskoj, videći priliku za jačanje engleskog utjecaja.
Marija, iako samo 18-godišnja, nije bila pasivna figura. Povjesničari bilježe da je bila inteligentna i svjesna svoje uloge, ali i nesretna zbog braka s Lujem, koji je bio tri desetljeća stariji i vidno bolestan.
Prema tadašnjim izvještajima, pristala je na brak pod uvjetom da će, ako Luj umre, moći sama izabrati sljedećeg supruga - uvjet koji će kasnije imati značajne posljedice. Njezin put za Francusku bio je raskošan: otplovila je iz Dovera s velikom svitom, noseći dragulje, haljine i engleski ponos, dok je Francuska pripremala veličanstvenu ceremoniju.
Vjenčanje 9. listopada 1514. godine u Abbevilleu, gradu u sjevernoj Francuskoj, bilo je spektakl dostojan kraljevske diplomacije. Luj XII., unatoč svojoj slabosti, pojavio se u punom sjaju, odjeven u zlatne i grimizne halje, dok je Marija zasjala u haljini ukrašenoj draguljima, s dugom zlatnom kosom koja je očarala francuski dvor.
Ceremoniju je vodio biskup iz Bayeuxa, a prisustvovali su francuski plemići, engleski izaslanici i budući kralj Franjo I., Lujev rođak i nasljednik. Svečanost je uključivala gozbe, turnire i plesove, ali iza kulisa tinjala je napetost: Luj je bio opsjednut idejom o nasljedniku, dok je Marija bila pod pritiskom da ispuni ulogu kraljice u stranoj zemlji.
Brak je bio dio mirovnog sporazuma iz kolovoza 1514. godine, kojim je Engleska dobila povrat gradova Tournai i Thérouanne, a Francuska je obećala plaćati danak za mir. No, Luj je bio fizički slab - patio je od gihta i drugih bolesti, a njegova energija bila je daleko od mladenačke.
Prema dvorskim anegdotama, koje povjesničari danas uzimaju s rezervom, govorilo se kako je kralj bio iscrpljen noćnim druženjima i Marijinom mladenačkom živahnošću, što su kasnije kroničari koristili kao objašnjenje za njegovu brzu smrt.
Brak nije dugo trajao. Dana 1. siječnja 1515. godine, samo 82 dana nakon vjenčanja, Luj XII. umro je u Parizu, vjerojatno od iscrpljenosti i bolesti. Marija, sada udovica-kraljica u 19. godini, bila je u osjetljivom položaju.
Prema francuskom običaju, morala je čekati 40 dana u karanteni kako bi se potvrdilo da nije trudna - običaj poznat kao "bijela kraljica" (la reine blanche). No, Marija nije čekala da joj sudbinu diktira dvor.
Tajno je organizirala brak s Charlesom Brandonom, 1. vojvodom od Suffolka, Henrikovim bliskim prijateljem, kojeg je voljela još iz Engleske. Ovaj skandalozni čin razbjesnio je Henrika VIII., ali je Marija, uz plaćanje kazne, dobila dopuštenje da se vrati u Englesku.
Njezin brak s Brandonom bio je sretniji, iako je par imao četvero djece, od kojih je najpoznatija Frances Brandon, majka nesretne Jane Grey. Marija je umrla 1533. godine, u 37. godini, ostavivši trag kao princeza koja je odbila biti samo pijun.
Brak Luja XII. i Marije Tudor, iako kratak, bio je važan trenutak u europskoj diplomaciji. Ojačao je privremeni mir između Francuske i Engleske, ali nije donio nasljednika kojem se Luj nadao. Franjo I., koji je naslijedio prijestolje, nastavio je agresivnu politiku, dok je Henrik VIII. koristio Marijin povratak kako bi učvrstio svoju moć.
Marija Tudor, iako često zasjenjena slavnijim imenima poput svoje nećakinje Marije I., kraljice Engleske, ostala je simbol hrabrosti i prkosa, jer je odbila pustiti da njezina sudbina bude samo politička igra.