Bitka kod Varne, vođena 10. studenoga 1444. na obali Crnog mora u današnjoj Bugarskoj, bila je jedan od najznačajnijih i najtragičnijih poraza kršćanske Europe u borbi protiv Osmanskog Carstva.
U sukobu su se suočile snage europskih saveznika pod zapovjedništvom poljsko-ugarskog kralja Vladislava III. Jagelovića i vojvode Ivana Hunjadija (János Hunyadi), protiv vojske sultana Murata II. Poraz kod Varne označio je kraj posljednjeg velikog križarskog pohoda na Balkan i učvrstio osmansku vlast u jugoistočnoj Europi.
Do sredine 15. stoljeća Osmansko Carstvo pod Muratom II. već je kontroliralo veći dio Balkana. Nakon neuspješne opsade Beograda 1440. i uspješnog "Dugog pohoda" 1443.-1444., u kojem je Ivan Hunjadi privremeno oslobodio dijelove Srbije i Bugarske, činilo se da bi kršćanska vojska mogla potisnuti Osmanlije. Na zapadu je papa Eugen IV. pozvao na novi križarski rat, dok su potporu pružali i papinski legat Giuliano Cesarini te razne europske države.
U srpnju 1444. potpisan je Segedinski mir između Osmanlija i Ugarske, kojim je dogovoreno povlačenje osmanskih snaga iz Srbije. Međutim, pod pritiskom papinstva i dijela europskih plemića, savezničke su vođe odlučile prekršiti sporazum, vjerujući da je Murat II. slab zbog unutarnjih pobuna u Anatoliji. Murat je u to vrijeme bio formalno abdicirao u korist svoga sina Mehmeda, ali se brzo vratio na vlast kako bi predvodio vojsku protiv kršćana.
Procjene brojnosti vojski razlikuju se među izvorima. Smatra se da je kršćanska vojska imala između 16.000 i 20.000 vojnika, sastavljenih uglavnom od Mađara, Poljaka, Čeha, Vlaha, Hrvata i nekolicine zapadnoeuropskih vitezova. Osmanska vojska bila je znatno brojnija - između 40.000 i 60.000 ljudi, uključujući elitne janjičare i konjicu sipahija.
Kršćanske snage predvodio je Hunjadi, dok je kralj Vladislav zapovijedao središtem. Osmanlije su se utaborile na brdima južno od Varne, s janjičarima u središtu i konjicom na bokovima, a iza njih je Murat postavio rezerve i logistiku.
Borba je počela ujutro 10. studenoga 1444. Hunjadi je u početku postigao uspjeh na desnom krilu, razbivši dio osmanskih snaga, ali središte europske vojske ubrzo se našlo pod pritiskom janjičara. U jednom trenutku kralj Vladislav III. odlučio je osobno napasti središte osmanske vojske, pokušavajući doprijeti do Murata II.
Sam napad nije bio koordiniran s Hunjadijem i završio je katastrofalno. Kralj je poginuo u sukobu - prema nekim osmanskim kronikama, pogubljen je u bliskoj borbi, no točan način njegove smrti nije pouzdano utvrđen. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno, što je kasnije potaknulo brojne legende.
Nakon kraljeve smrti kršćanska se vojska raspala. Hunjadi je pokušao organizirati povlačenje, ali je bio prisiljen na bijeg. Papinski legat Giuliano Cesarini poginuo je u povlačenju, a većina križara je izginula ili zarobljena.
Bitka kod Varne završila je potpunom pobjedom Osmanlija. Kršćanske snage izgubile su između 10.000 i 15.000 ljudi, a Osmanlije su imale slične, premda nešto manje gubitke. Murat II. ponovno je učvrstio svoju vlast i nastavio širiti osmansku moć na Balkanu.
Ovaj poraz označio je kraj nade da bi europske sile mogle zajedničkim pohodom zaustaviti Osmanlije. Devet godina kasnije, 1453., Muratov sin Mehmed II. osvojio je Carigrad, čime je srušeno Bizantsko Carstvo.
Ivan Hunjadi nastavio je borbu protiv Osmanlija i 1456. obranio Beograd, no ubrzo nakon toga umro je, vjerojatno od kuge. Ugarska i dalje ostaje najvažnija obrambena crta Europe pred Osmanlijama, dok su Srbija (1459.) i Bosna (1463.) u idućim desetljećima pale pod osmansku vlast.