Foto: 123rf, Index
KAKO doznajemo iz medija, Finska bi uskoro mogla postati prva europska država koja će uvesti bezuvjetni temeljni dohodak, koji bi u prvoj fazi iznosio 550 EUR, da bi se kasnije popeo na 800 EUR mjesečno. Ova izvrsna vijest mogla bi biti povijesna prekretnica u načinu na koji danas poimamo socijalnu ulogu države.
Garantirani temeljni dohodak stara je ideja, zamišljena kao alternativa glomaznoj birokraciji tzv. "socijalne države". Ovoj ideji bili su skloni mnogi slobodnotržišni ekonomisti poput nobelovaca Friedricha von Hayeka i Miltona Friedmana, iako u različitim varijantama. Milton Friedman je tako govorio o negativnom porezu na dohodak, pri čemu bi u slučaju da osobni dohodak padne ispod određene razine čovjek ušao u režim negativnog poreza, tj. država bi bila dužna plaćati porez njemu, a ne obrnuto. S druge strane, Hayek je bio skloniji ideji garantiranog minimalnog dohotka po kojoj svaki građanin mjesečno dobije određeni iznos od države, bez obzira na to kolika su mu primanja, koliko ima djece, itd.
Kako je rasprava sazrijevala, tako se sve više vidjelo da Hayekova ideja ima mnoge prednosti. To je stoga što svaki uvjetovani dohodak može stvoriti negativne poticaje, tj. situacije u kojima osoba izbjegava zaposlenje kako ne bi izgubila određene uvjetne povlastice. Taj isti problem postoji i u sustavu tzv. "socijalne države": osoba koja prima naknadu za nezaposlene u iznosu od 1950 kn nema veliki poticaj raditi 8 sati dnevno za plaću koja će biti svega nekoliko stotina kuna veća od onoga što dobiva kada ne radi ništa. Bezuvjetni osobni dohodak uspješno rješava taj problem, jer čovjek koji prihvati posao ne gubi ništa od onoga što je imao prije.
Što je uopće bezuvjetni osobni dohodak?
Bezuvjetni osobni dohodak znači da svaki punoljetni građanin svaki mjesec od države dobije fiksan iznos novca, bez obzira na njegov obiteljski, ekonomski ili zaposlenički status. Bez obzira na to jeste li zaposleni ili nezaposleni, imate li obitelj ili nemate, jeste li bogati ili ne, svakog mjeseca na račun vam sjedne fiksni iznos novca s kojim možete raspolagati po svojoj volji.
Dok tzv. "socijalna država" siromašne građane tretira kao one koji nisu sposobni donositi odluke za sebe, i postavlja se kao ona koja je pozvana odlučivati što je dobro za njih (vaučeri za struju, markice za hranu, besplatni javni prijevoz, zdravstveno osiguranje, itd.), bezuvjetni osobni dohodak kreće od pretpostavke da je bolje ljudima dati gotovinu i dopustiti im da sami odluče na koji će način raspolagati s pomoći koju primaju od države. Ako je netko siromašan, ne znači da je nije sposoban bolje odlučivati za sebe nego što bi to napravio netko drugi.
Sve ima svoju cijenu
Bezuvjetni temeljni dohodak ne treba shvatiti kao stvaranje nečega iz ničega, kao da će država naprosto odšampati taj novac, podijeliti ga ljudima i odjednom će svi biti bogati. Umjesto toga, ova mjera predstavlja zamjenu za dosadašnje socijalne programe.
To na primjer može značiti da nezaposlene osobe neće automatski biti zdravstveno osigurane, već da će od novca kojeg primaju morati kupiti zdravstveno osiguranje, ako to žele. Slično je i sa cijelim nizom ostalih pogodnosti koje danas imaju socijalno ugroženi građani. Nema više vaučera, nema oprosta dugova, nema besplatnog prijevoza, nema dječjeg doplatka: imaš temeljni dohodak pa ga troši onako kako ti misliš da je najbolje za tebe.
Što je jeftinije?
Najveća rasprava koja se vodi oko ovog pitanja jest, što je jeftinije? Znači li ova mjera dodatan trošak za državu, ili to pak znači da će ukupni trošak socijalne države biti manji nego što je bio prije? Iako se naizgled može činiti da je ovo rješenje skuplje, puni odgovor na ovo pitanje zahtjeva vrlo detaljnu studiju, pri čemu treba uzeti u obzir sve vidljive i nevidljive učinke ove mjere, kao npr. povećana produktivnost građana zbog većeg poticaja u pronalaženju posla, lakše zapošljavanje, otpuštanje bespotrebne vojske birokrata, itd.
Po nekim projekcijama, novi sistem bi mogao biti nešto skuplji od starog, što može dovesti i do potrebe povećanja poreza. To ćemo sa sigurnošću doznati tek onda kada se ovaj sistem pusti u praksu - koliko god se projekcije pažljivo radile, ljudsko ponašanje u konačnici je teško predvidljivo.