Dana 13. listopada 1972. godine, let 571 Urugvajskih zračnih snaga srušio se u Andama, noseći 45 putnika i članova posade, uključujući ragbijašku momčad Old Christians Cluba iz Montevidea.
Ova katastrofa, poznata kao "Čudo Anda", postala je jedna od najpoznatijih priča o preživljavanju u ekstremnim uvjetima. Preživjeli su se suočili s nehumanim uvjetima na ledenim visinama Anda, a kako bi preživjeli, pribjegli su kanibalizmu, konzumirajući tijela svojih poginulih prijatelja. Od 45 ljudi na letu, samo 16 ih je spašeno nakon 72 dana borbe, što je priča o nevjerojatnoj izdržljivosti, žrtvi i ljudskoj snazi.
Let 571 bio je čarter let Urugvajskih zračnih snaga, koji je prevozio ragbijašku momčad Old Christians Cluba, njihove obitelji i prijatelje iz Montevidea za Santiago, Čile, gdje su planirali odigrati prijateljsku utakmicu.
Zrakoplov, Fairchild FH-227D, krenuo je 12. listopada 1972., ali je zbog loših vremenskih uvjeta prekinuo putovanje u Mendozi, Argentina. Sljedećeg dana, 13. listopada, zrakoplov je nastavio let preko Anda.
Zbog navigacijske pogreške i loše vidljivosti u olujnim uvjetima, pilot je prerano započeo spuštanje, misleći da je prešao planinski lanac. Zrakoplov se srušio na nadmorskoj visini od oko 3600 metara u dolini zvanoj Valle de las Lágrimas, blizu vulkana Tinguiririca.
U sudaru je poginulo 12 putnika, a još nekoliko njih podleglo je ozljedama u prvim danima. Olupina je bila smrznuta na ledenjaku, okružena snijegom i kamenjem, bez vegetacije ili životinja.
Nakon nesreće, preživjeli su se suočili s ekstremnim uvjetima: temperature su padale ispod -30°C noću, hrane je bilo malo, a snijeg i lavine dodatno su otežavali situaciju. Od 45 putnika i članova posade, 33 su preživjela početni sudar, ali su se brojke brzo smanjivale zbog ozljeda, hladnoće i gladi. Preživjeli su se sklonili u ostatke trupa zrakoplova, koristeći ga kao zaklon od vjetra i snijega.
U početku su preživjeli racionalizirali zalihe hrane - nekoliko čokolada, konzervi i boca vina - ali su one brzo nestale. Nakon tjedan dana, suočeni s glađu, donijeli su tešku odluku: konzumirati tijela poginulih, koja su bila očuvana u snijegu.
Ova odluka, vođena očajem i instinktom za preživljavanjem, bila je duboko traumatična, posebice jer su mnogi preživjeli bili prijatelji ili rođaci poginulih. Kao katolici, neki su racionalizirali ovaj čin uspoređujući ga s euharistijom, dok su drugi tražili moralno opravdanje u očuvanju vlastitog života.
Osam dana nakon nesreće, 29. listopada, lavina je zatrpala olupinu zrakoplova, ubivši osam ljudi i zarobivši preživjele unutar trupa na više od tjedan dana. Ova katastrofa dodatno je smanjila njihov broj i pogoršala uvjete, prisiljavajući ih da se bore s klaustrofobijom i nedostatkom kisika. Preživjeli su se organizirali u timove, dijeleći zadatke poput čišćenja snijega, pripreme hrane i njege ranjenih.
Nakon što su čuli putem radija da je potraga za njima prekinuta jer su vlasti pretpostavile da nema preživjelih, grupa je shvatila da moraju sami potražiti pomoć. Visoke planine i duboki snijeg činili su bijeg gotovo nemogućim, ali su preživjeli pokazali izuzetnu otpornost, izrađujući improviziranu opremu poput vreća za spavanje od dijelova zrakoplova.
Nakon više od dva mjeseca, trojica preživjelih - Nando Parrado, Roberto Canessa i Antonio Vizintín - odlučila su krenuti u opasan pohod preko Anda u potrazi za pomoć. Vizintín se vratio u kamp zbog iscrpljenosti, ali Parrado i Canessa nastavili su hodati deset dana kroz surove uvjete.
Dana 20. prosinca 1972. naišli su na čileanskog stočara Sergija Catalána, koji je obavijestio vlasti. Dva dana kasnije, 22. prosinca, helikopteri su stigli do olupine, spašavajući preostalih 16 preživjelih.
Avionska nesreća u Andama šokirala je svijet, ne samo zbog svoje tragičnosti, već i zbog ekstremnih mjera koje su preživjeli poduzeli kako bi ostali živi. Priča je izazvala mješavinu divljenja i kontroverzi, posebice zbog kanibalizma, ali većina javnosti i crkvenih autoriteta podržala je preživjele, priznajući da su djelovali u izvanrednim okolnostima.
Priča je postala globalno poznata kroz knjige, dokumentarce i filmove. Najpoznatija je knjiga Alive: The Story of the Andes Survivors (1974.) autora Piersa Paula Reada, koja je adaptirana u film Alive (1993.). Preživjeli poput Nanda Parrada i Roberta Canesse kasnije su postali govornici, dijeleći lekcije o liderstvu, timskom radu i snazi ljudskog duha.