DOK JE Stjepan Mesić sjedio na Pantovčaku, ugledna politologinja Mirjana Kasapović u više navrata predlagala je da se predsjednik Republike bira u Hrvatskom saboru.
Nakon pobjede Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, ta inicijativa umrla je prirodnom smrću, dok je profesor Robert Podolnjak s Pravnog fakulteta u Zagrebu okrenuo ploču i ustvrdio kako nas izravni izbor predsjednika države zapravo "čuva od sanaderizma".
Sada kad Ive Sanadera više nema, a na čelo Vlade je došao Zoran Milanović, mnogi su skloni zaključiti da takve opasnosti više nema.
Ima li onda još uvijek potrebe za izravnim izborom šefa države?
Ne miješa se u posao, pa čak ni svoj
To pitanje još je izraženije ako se uzme u obzir dosadašnji Josipovićev mandat tijekom kojeg je on demonstrirao kako se treba ponašati predsjednik u parlamentarnoj demokraciji: drži se samozatajno, ne prkosi nikome, nikom se ne zamjera, ne miješa se ni u čiji posao, pa čak ni u svoj, budući da ne koristi svoje ustavne ovlasti, kao ni usluge svog glomaznog aparata na Pantovčaku, sastavljenog od predobro plaćenih savjetnika, zamjenika, pomoćnika te osoblja koje nas godišnje stoji pedesetak milijuna kuna.
Čemu onda još trošiti novac na predsjedničke izbore?
Profesorica Kasapović željela je svoju osobnu kritičnost prema Mesiću pretočiti u izmjenu Ustava čime bi se dovršila transformacija Hrvatske u čistu parlamentarnu demokraciju po uzoru na mnoge europske države, koja je započela 2000. godine.
Idealan kandidat
Od toga se, međutim, odustalo, iako je Josipović upravo savršen kandidat za takvu vrstu izbora. Dobar je sa svima i prihvatljiv svakome, koncilijantan je, nekonfliktan i kompromisan. Usput, pokazao je da ne trebaju ni toliki ured, ni tolike ovlasti. Samim time, ni državi ne trebaju toliki troškovi njegova Ureda.
U to su se mogli uvjeriti gledatelji emisije Nedjeljom u dva kad im je Josipović objašnjavao čime se bavi na Pantovčaku. Sve se svodilo na čisti protokol, primanje građana i davanje vjerodajnica, uz tek par putovanja, bez ikakvih planova i inicijativa, bez intervencija u rad Vlade ili nedajbože arbitriranja u političkim i društvenim sporovima. O iznošenju stavova da se i ne govori.
Sve to stalo bi u jedan skromni ured i u reducirani popis ustavnih ovlasti.
A usput bi se smanjila opasnost od toga da Milan Bandić uđe u drugi krug izbora. Što, priznat ćete, nije baš mala stavka.
Ne treba nam jaki predsjednik
Osim toga, sada nam više ne treba jak predsjednik: ni Tuđman u ratno doba, ni Mesić u doba sanaderizma. A već imamo predsjednika kojem je stalo da bude samo figura.
No, upravo je taj izravni mandat izboren od građana na izborima postao Josipovićev štit od sve glasnijih kritika, iniciranih ne samo aferom ZAMP, nego i drugim gafovima, propustima, lažnim obećanjima.
Umjesto da je ovih dana čestitao novom njemačkom predsjedniku na izboru (i to u parlamentu), Josipoviću bi bolje bilo da je njegovu prethodniku čestitao na ostavci. Zvučalo bi nekako logičnije, s obzirom na sve.
Što nas čuva od Josipovića?
I zato, ako nas je već ukidanje izravnog izbora predsjednika trebalo sačuvati od Mesića, ako nas je izravni izbor predsjednika trebao sačuvati od Sanadera, što bi nas onda trebalo sačuvati od Josipovića?
Od njegove moralne, političke, etičke odgovornosti u aferi ZAMP, od njegova šlampavog predsjedničkog mandata, od njegova populizma i oportunizma, od njegovih veza sa centrima moći i onoga što su neki već nazvali bandićevsko-sanaderovskim modelom vladanja.
Fikus ili kaktus
Pa ako se njegov mandat sve više svodi na, kako je to izjavio Viktor Ivančić u tjedniku Forum, "borbu protiv vlastite izlišnosti", onda je postalo jasno da je Josipović zapravo već postao izlišan.
Baš kao fikus koji se pretvara da je kaktus.