KULTURA jednog naroda, i njegova povijest, odlučuje u konačnici o njegovoj ekonomskoj budućnosti. Samo se tako ponekad mogu objasniti neuspjesi naroda i država. Grčka je kriza prije svega kriza grčke politike, i politike EU, a ne kriza (samo) njene ekonomije. Prije nekoliko dana George Osborne, britanski ministar financija, najavio je da se Britanija sprema za izlazak Grčke iz eurozone.
Taj neuspjeh, mogući izlazak Grčke iz eurozone, jednako treba pripisati Grcima, njihovoj povijesti, njihovu mentalitetu, njihovoj oligarhiji, raširenoj korupciji ("fakelaki" i "miza"), njihovim kratkovidnim političarima iz dvaju tabora koji klijentelistički vladaju zemljom otkad je 1974. svrgnuta vojna hunta do prije neki dan; ali i investicijskim bankarima moćnih banaka iz SAD-a i EU, kao i europskim birokratima iz Bruxellesa, koji su uljepšavali priču kad je Grčka ulazila u eurozonu i koji sad, uz energični njemački "nein", šalju tu malu zemlju u bezdan, a time možda i samu ideju zajedničke europske monete.
Kako je bilo moguće jednoj maloj nefunkcionalnoj ekonomiji posuditi 300 i više milijardi eura, kad se od početka znalo da to ona nikad neće moći vratiti?
AKO GRČKA BANKROTIRA, a to je sada izgledno, s njom bi mogla bankrotirati i velika većina francuskih (75 milijardi), njemačkih (53 milijarde) i talijanskih banaka (39 milijardi), čija ukupna izloženost u tom dugu iznosi gotovo 170 milijardi eura. Ekonomija je zakon spojenih posuda. Zna to dobro, očito, i Osborne, iako je ministar financija u državi koja nije članica eurozone.
Jedan od najvećih uzročnika problema današnje Grčke upravo je Turska, nekadašnji Otomanski Imperij, ali i današnja turska država. Grci su bili okupirani od Turaka 370 godina, od 1458. do 1821., i "naučili" su da poreze - harač, što je praktički bilo ono što Englezi zovu poll tax, a pogotovu devsirme ili paidomazoma na grčkom, davanje jednog muškog djeteta u turske janjičare - nije patriotski plaćati. Pa ni danas Grci porez ne plaćaju svojoj vladi u Ateni. Porez je loša vijest iz grčkog kulturološkog koda i to je velik problem današnje grčke ekonomije i grčkog duga. No i po mnogočemu drugom današnja je Grčka mnogo više potomak turskog despotizma, u kojem su se poštovali klijentelizam i korupcija, nego Periklove Atene ili Platonovih i Aristotelovih rasprava o državi. Današnja Turska već dugo utječe na isušivanje javnih financija Grčke jer između tih dviju članica NATO-a tinja prikrivena (a povremeno i otvorena) mržnja, koja se zrcali u utrci u naoružanju. Potrošnja na oružje i vojni budžet u modernoj Grčkoj razmjerno je najveća među svim zemljama EU. Grčka je iza Ujedinjenih Arapskih Emirata najveći uvoznik oružja na svijetu u usporedbi sa snagom svoje ekonomije ili s brojem stanovnika. Grčka mornarica je velika kao nizozemska, danska i norveška zajedno. Danas je Njemačka, iza SAD-a i Rusije, treći najveći izvoznik oružja na svijetu. Tko su najveći klijenti njemačke industrije smrti? Turska (14%) i Grčka (13%). Grčka ratna avijacija i grčka mornarica najbolji su klijenti francuske industrije oružja. Avioni Mirage francuskog Dassaulta i fregate francuskog DCNS-a najveći su nedavni francuski izvoz u Grčku i čine velik dio duga grčkih banaka francuskima. Isto vrijedi i za stotine njemačkih tenkova Leopard i samohodnih haubica, među kojima prednjači Krauss Maffei Wegmann. Zašto se ovako naoružavaju dvije članice NATO-a? Radi profita njemačke i francuske industrije te njihovih banaka?
Ovih se dana, zahvaljujući i retorici Atene i Berlina, grčka kriza promatra i kao sukob tih dviju kultura, škola mišljenja, sukob europskog sjevera i juga. Grci danas smatraju da je Njemačka, i ona iz Prvog svjetskog rata, koja je bila saveznica Turske, i još više ona Hitlerova iz Drugog, ali današnja europska i demokratska Njemačka, jedan od najvećih uzročnika današnjih grčkih problema.
Grčka je II. svjetskom ratu izgubila 13% stanovništva, procentualno više nego bilo koja druga okupirana zemlja. Zbog oduzimanja svih zaliha hrane od grčkog naroda 1941. i 1942. kako bi se prehranio veliki njemački ratni stroj mnogi su umrli od gladi. U grčkom je parlamentu 2010. potpredsjednik tadašnje vlade Pangalos javno rekao da su nacisti uzeli sve grčko zlato deponirano u Grčkoj nacionalnoj banci i nikad ga nisu vratili. Aleksis Cipras, sadašnji predsjednik Vlade, kaže da nikad nisu plaćene reparacije i dodaje da će njegova vlada na tome inzistirati. Moderna Njemačka je utjecala na događaje u Grčkoj svojim odličnim poslovnim vezama s grčkim oligarsima. Upućeni kažu da su troškovi izgradnje atenskog aerodroma i nekoliko stadiona za Olimpijske igre 2004., a sve to gradile su velike njemačke tvrtke, ne baš transparentno povećani sa 6 na 16 milijardi eura.
NJEMAČKA SE PREMA GRČKOJ od njenog ulaska u EU ponašala neokolonijalno. Siemens, ponos njemačke industrije, 2008. je platio stotine milijuna dolara i franaka američkim i švicarskim vlastima zbog korupcije i "kupnje" unosnih ugovora za isporuku svoje opreme grčkim telekomunikacijama (OTE) i bolnicama. Obje su tadašnje grčke političke stranke, i Nova demokracija i Pasok, bile umiješane u skandal. Korupcija je bila dokazana, a Njemačka koja se nedavno iz petnih žila borila za izručenje jednog hrvatskog udbaša, tada nije htjela grčkom pravosuđu Siemensova menadžera s dvojnim državljanstvom Michaela Christoforakosa.
Simens je, kako bi dobio ugovor s grčkim OTE-om od pola milijarde eura, platio "mizu" od dokazanih 35 milijuna eura. Iako je kineska kompanija Huaewei nudila istu opremu po 50% nižoj cijeni. Grčko pravosuđe traži i danas prve ljude njemačke kompanije Ferrostaal, koja je grčkoj mornarici pod čudnim okolnostima isporučila dvije podmornice za 1,8 milijardi eura. Sumnja se da je 5% tog iznosa završilo na računima grčkih posrednika. Tada je i Der Spiegel pisao kako je "korupcija u Grčkoj značajan razlog zašto je Grčka u krizi, a u tom lancu korupcije itekako su sudjelovale velike njemačke korporacije.
Današnja vlada Angele Merkel nema sluha za grčke probleme. Može se tvrditi da je s punim pravom novi grčki ministar financija Janis Varufakis današnji njemački ekonomski sustav nazvao "primitivnim merkantilizmom". Ako je SAD, prema njegovoj analizi, stvorio Minotaura koji reciklira viškove kapitala na globalnoj razini, on smatra da Njemačka u EU pokušava kopirati SAD na pogrešnim premisama, kako bi postala "europskim Minotaurom". Njemačka je industrija danas u stalnoj potrazi za novim i sigurnim tržištima. Nova tržišta traži u Aziji, ali su ondje već Japanci i Korejci. S druge strane, politika eura danas nije ništa drugo nego politika sigurne i jake nekadašnje njemačke marke, koja prije svega osigurava mir u glavama Nijemaca nakon hiperinflacije u weimarskoj Njemačkoj prije II. svjetskog rata, koja je dovela Hitlera na vlast. Politika eura je višak kapitala velikim njemačkim korporacijama koje u eurozoni osiguravaju siguran plasman svojih proizvoda. Često se to radi upotrebom kreditnih potencijala njemačkih banaka, koji čine gotovo trećinu ukupnog grčkog duga, kreditirajući na grčkom tržištu rast njemačke ekonomije. Eurozona je prošireno njemačko tržište.
ONO ŠTO SU NEKOĆ NJEMAČKE KOMPANIJE GUBILE u valutnim razlikama zbog čestih devalvacija nacionalnih valuta, izvozeći svoje automobile i strojeve u Italiju, Grčku, Španjolsku i Portugal, danas ostaje u Njemačkoj. Grčka drahma devalvirala je 1980-ih i 1990-ih u odnosu na njemačku marku čak 85%. Zatim je njemačka marka, "u euroizdanju", zamijenila drahmu. Ekonomije su ostale iste, Njemačka je zahvaljujući reformi svog zakona o radu i pojačanoj produktivnosti samo napredovala i dobila na konkurentnosti. Valutne razlike, koje su osiguravale konkurentnost domaćeg, grčkog i ostalog mediteranskog življa,i njihovih proizvoda, danas ne postoje. Euro je "zlatni standard" koji ne pogoduje inflatornim ekonomijama, onima koje su u prošlosti upravo na inflaciji gradile svoju konkurentnost. Uzajamna ovisnost viška kapitala i deficita država u eurozoni vidljiva je iz svake makroekonomske brojke. Nijedna zemlja nije profitirala od članstva u eurozoni kao Njemačka. Od 2007. Njemačka generira najveći trgovinski suficit na svijetu , iako njena trgovina sa SAD-om raste neznatno, a s azijskim zemljama ima trgovinski deficit.
Moderna Njemačka, čini se, zaboravlja i da su joj prepolovljeni ili oprošteni dugovi iz II. svjetskog rata. Odbija i svoje viškove kapitala - samo je na računima njemačkih građana danas 5000 milijardi eura - plasirati na tržišta juga i jugoistoka Europe, iako je SAD nakon II. rata svojim viškovima kapitala itekako podizao srušene i spaljene ekonomije Njemačke i Japana. Ne bi danas bilo ni Siemensa, ni Bosha, ni BMW-a, ni Volkswagena da nije bilo američkog novca i Marshallova plana. Njemačka je, čini se, brzo zaboravila emotivnu inteligenciju zapadnog svijeta koja ju je podigla sa zgarišta poražene države u II. ratu i danas egoistično drži predavanja Grčkoj, iako će mogućim bankrotom Grčke sam euro izgubiti vrijednost možda i deset puta veću od grčkog duga.
Euro je, naravno, posebna priča. Tvorci eura su zatvorili oči pred grčkom nacionalnom kulturom korupcije i klijentelizma. Zvuči možda nevjerojatno, ali svi su nosioci javnih funkcija u Grčkoj zakonom izuzeti od kaznenog progona zbog financijskog kriminala, a u posljednjih 30 godina ni jedan jedini državni funkcionar nije završio u zatvoru. Unatoč tomu tvorci eura su jednu nerazvijenu, nefunkcionalnu ekonomiju, u kojoj gotovo i nema pravne države i respekta prema zakonima, monetarnom unijom s najmoćnijim državama Europe katapultirali u klub bogatih i razvijenih zemalja. Iako to Grčka nikad nije ni bila, apstrahiramo li od nekoliko brodovlasnika koji su uglavnom živjeli u Londonu.
Deficit javnih financija prema kriterijima eurozone maksimalno je 3%. Grčka je uvijek bila daleko od te razine. Samo plaće i beneficije javnom sektoru u Grčkoj godišnje iznose 13 milijardi eura. Dok su u prošlom desetljeću njemačke mirovine stagnirale, grčke su rasle iz godine u godinu 3-4%. Grci mogu u mirovinu s 58 godina, dok je u zemljama OECD-a ta dob u prosjeku 63,2 godine. Grčka je ono što ekonomisti zovu "rent-seeking" društvo, savršena oluja ekonomskog neuspjeha. Skoro do 2009., kad je Pasok, tada na vlasti, otkrio da su javne financije Grčke lažirane, razlika u cijeni grčkih i njemačkih državnih obveznica bila je minimalna ili je uopće nije bilo. Globalne investicijske banke, dakako, one najzvučnijih imena, ignorirale su temeljene kreditne čimbenike uz samo jedan jedini argument - članstvo u eurozoni kako bi potvrđivale vlastitu kreditnu tezu i Grčkoj odobravale nove kredite i nova zaduživanja. Tako je jedna od njih na milijardu eura kredita uzela 300 milijuna provizije.
Dok su se u specijaliziranim izvještajima investicijskih banaka 2008. mogli pročitati hvalospjevi konvergiranoj grčkoj ekonomiji, uoči pada Lehman Brothersa i Ponzijevih shema u SAD-u Grčka je zapravo imala visoku razinu javnog duga, ogroman trgovinski deficit, preglomazan javni sektor, militantne sindikate, raširenu korupciju, neučinkovit porezni sustav naplate, prejaku valutu i članstvo u eurozoni koje je dobila zbog uspješnog lobiranja grčkih političara i europskih birokrata, na temelju lažnih podataka o javnim financijama.
Sjećam se, u jednom avionu između Atene, koja je tada plivala u novcu, to se osjećalo na svakom koraku, i Londona, u srpnju 2008., samo koji dan prije nego što se piramida svjetskog financijskog sustava počela urušavati, jedan me investicijski bankar, Grk, uvjeravao da su "Grci novi Židovi kršćanskoga svijeta".
ARGENTINA JE DUGO BILA IZUČAVANA kao primjer pogrešne populističke politike koja je kroz desetljeća donijela permanentnu monetarnu nestabilnost i koja se, iz nekoć bogate zemlje, pretvorila u hiperinflatornu i nefunkcionalnu ekonomiju. Tu Argentinu danas mnogi uspoređuju s današnjom Grčkom. U jednoj studijskoj delegaciji, sa mojim kolegama iz London Business School, i sam sam boravio u Argentini potkraj 2005. Bio je to nekakav okrugli stol s liderima argentinskog biznisa, Vlade i banaka. Posvećen, naravno, argentinskom slučaju, tom "poster childu" neuspjeha jedne političke ekonomije, jednog eksperimenta politike nacionalnog populizma, te pogrešnog angažiranja globalne financijske industrije od MMF-a do investicijskih banaka s Wall Streeta (tko hoće znati više, preporučujem mu knjigu "And the Money Kept Rollin’ in (and out). Wall Street, the IMF, and the Bankrupting of Argentina".
Izrekao sam, tada, malo u šali, malo u zbilji, da bi tu "zaboravljenu koloniju" Europe (99% posto stanovništva čini imigracija iz Europe) spasilo samo članstvo u Europskoj uniji. Osmijeh je bio na licima prisutnih ("eh, da nam je"). Dani koji dolaze pokazat će da li i stvarnu članicu EU i eurozone može spasiti prije svega politička akcija kluba kojem još uvijek pripada, koju će, naravno, pratiti novac grčke centralne banke čije je sjedište u Frankfurtu. Ako se to dogodi, bit će to dokaz da je Adam Smith imao pravo. U čisto tržišnim ekonomijama, ako takvih uopće ima, prije svega djelujemo iz osobnog interesa. Tako će i europske vlade, prije svega Njemačka i Francuska spašavajući Grčku, spasiti svoje banke, svoje industrije, svoju valutu. A britanski ministar financija, George Osborne, i drugi put u svom mandatu neće imati pravo.
Ratko Knežević/Nacional
Ratko Knežević je investicijski bankar iz Londona, magistar znanosti, koji već godinama radi za najveće svjetske financijske institucije kao stručnjak za ekonomije malih zemalja. Upravo to je bila i tema njegovog magistarskog rada na prestižnoj i cijenjenoj u svijetu London Business School i njenoj školi za lidere Sloan fellowship. Često su ga citirali u Financial Timesu, The Economistu, BBC-u, New Yorkeru i ABC Newsu...
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala