Screenshot: HRT
"...MOJ RATNI put doduše, nije ništa velebno, ništa impozantno i ništa pompozno da bih morao umišljati kako sam nečime zadužio Hrvatsku. Naprotiv, stavio sam se na raspolaganje i odazvao zovu domovine koja je gorjela, ne tražeći baš ništa za uzvrat, kao i velika većina suboraca, rekao bih", započeo je svoju priču u pismu koje smo objavili ovaj tjedan Tihomir Cvetković.
Sada za njega, ali i njegovu obitelj, zna cijela Hrvatska. On je životnom pričom kroz koju prolaze pozvao šatordžije da se maknu iz Savske. Zbog progresivne multiple skleroze njegov sin Hrvoje gotovo je nepokretan, ne govori, slijep je i sve teže jede. Od države prima tek 1250 kuna invalidnine.
On ne može dobiti status njegovatelja jer prema Zakonu o socijalnoj skrbi odrasloj osobi njegovatelj može biti samo roditelj, a ne i brat, kao u ovom slučaju.
"U ovom trenutku ne vidimo neko rješenje doli onoga da se izmijeni Zakon o socijalnoj skrbi, odnosno da im se osigura podrška u njihovoj obitelji da oni koji mogu unutar obitelji pomognu članu", rekal je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak.
Prema odvjetniku Damiru Jelušiću riječ je o pogrešci u članku 64. stavak 1. Zakona o socijalnoj skrbi, u kojem se spominje samo dijete sa teškoćama u razvoju, ne i osoba s invaliditetom. "Riječ o zakonodavnom šlamperaju, u režiji ministarsva socijalne politike i Sabora. Oni su ispustili u članku 64. spomenuti i osobe s težim invaliditeom", kaže Jelušić.
Tihomir Cvetković spomenuo je kaže branitelje u Savskoj kako bi upozorio na odnos državnih institucija prema civilnim invalidima. "Prema Glogoškom, koji je 100-postotni invalid, moj sin je barem 150-postotni invalid", kaže otac.
"Branitelji iz Savske podržavaju njegovu borbu, ali prema institucijama koje ne rade svoj posao, jer Đuro Glogoški nije pisao zakone", izjavio je Dražimir Jukić, predsjednik Zbora gardijskih postrojbi.
Pismo u cijelosti možete pročitati ovdje, a mi podsjećamo na nekoliko odlomaka.
O sinu
"Poštovani gospodine Glogoški, Vi ste stopostotni invalid prve skupine i tu nema ničeg spornog međutim, naspram Vas, moj je sin barem dvjestopostotni!
Od multiple je skleroze obolio sa nepunih sedamnaest godina (sada ima dvadeset i sedam) i tada bio najmlađi oboljeli od ove neizlječive boleštine u RH. Svlačimo ga, oblačimo, kupamo, hranimo, nosimo u wc po stepeništu svakih sat i pol, najviše dva. Kolica mu ionako ništa ne pomažu jer je kuća puna barijera, nije građena za invalida.
(...)
...ne može govoriti, ne može pisati, pitam Vas, kako onda komunicirati? Da se to desilo prije deset godina otkako boluje, već bismo se pomirili s time i prihvatili stanje međutim, sve se događa postepeno. On gotovo svakog dana sazna da nešto više ne može, a što je još jučer mogao, tako da je svaki dan jedno novo razočarenje. Prijatelji ga u tom razdoblju obiđoše u tri navrata. Ne znam kako se zove Vaše stanje gospodine Glogoški, jeste li para ili tetraplegičar ali upamtite: to je samo stanje. Što znači da se neće pogoršavati. Može se popraviti ili u najgorem slučaju zadržati na istom stupnju. Kod mog sina nije riječ o zatečenom stanju već o uznapredovaloj progresivnoj bolesti koja je poprimila idiopatske razmjere, za koju se planetarno ne zna uzrok, pa tako niti lijek!"
Žena i brat mi boluju od raka
Žena mi ima rak vrata maternice u poodmakloj fazi! Moj brat, također hrvatski branitelj, živi takorekuć pod istim krovom, u četiri godine, tri je puta operiran. Prvi put su mu odstranili tumor s debelog crijeva, maligni dabome i ugradili onu stomu, torbicu u koju nekontrolirano vrši veliku nuždu. Drugi put, nakon samo petnaest mjeseci, odstranili mu trećinu jetre jer se bilo proširilo i treći puta su ga razrezali evo, pred dva mjeseca jer je izrasla nova tvorevina na mjestu prve operacije ali i zašili ne učinivši ništa jer se tumor obavio oko ilijačne vene pa kirurg kaže da se to može odstraniti jedino kemoterapijama. Međutim, bratov onkolog tvrdi da mu je po protokolu sve dao, da je to skupo, a novaca nema te da i bogatiji umiru od raka, Steve Jobs primjerice!
U takvom stanju i s primitivnom mehanizacijom, on obrađuje četiri hektara zemlje (kulak, zar ne?), djece nema pa pogodite na kog je spao dobar dio tog posla. Državi duguje mada ne zna zašto.
...
Sina vozim u KB Dubravu, na KBC Rebro, polikliniku Medikol i na Sveti Duh, brata u Kliniku za tumore (Ilica), u Vinogradsku i Medikol, a ženu u Petrovu i na Šalatu. Prosječno sam dva do tri dana u tjednu u pedeset i šest kilometara udaljenom Zagrebu s dvanaest godina starim autom niže klase u koji jedva stanu invalidska kolica a ipak je i na takav autić bacio oko, sam ministar Lalovac koji smatra da je on meni luksuz kad mi jednoga dana, koji i nije tako daleko, blokiraju račun i proglase osobni bankrot.
Ista se "limuzina" do desete godine starosti sviđala i bivšoj županici koja je na ime tzv. županijskog poreza na CMV ubirala, za mene, značajna novčana sredstva od kojih si je onda kupila ¨oklopnjak¨ jer ona zaboga, mora biti sigurna!
"Kada smo prorijedili odlaske, više nije bilo pomak"
Svojevremeno smo sina vodili u jednu privatnu neurološku ambulantu. Doktorica Maja Novak Roje ga je liječila pčelinjim otrovom u injekcijama, uvoz iz SAD-a. U sat vremena on primi petnaestak do dvadesetak uboda pčele u predio abdomena. Međutim, tri sata u ordinaciji stoje 100 eura, plus gorivo, plus parking u prvoj bandićevskoj zoni. Išli smo 51 dan zaredom, svaki dan i bilo je poboljšanja ali kada smo prorijedili na svaki drugi dan (pogodite zbog čega) a pogotovu na jednom tjedno, više nije bilo pomaka.
U tom sam razdoblju izgubio najviše "prijatelja"...".